Stvoreni za nebo

Katolički forum koji okuplja katoličke vjernike u duhu dijaloga i Kristove ljubavi


    Guadalupe - Meksiko

    Share

    ane

    Broj postova : 1019
    Join date : 14.11.2009
    Age : 27

    Guadalupe - Meksiko

    Postaj by ane on pet sij 01, 2010 2:32 pm






    Cesarica svih Amerika, Naša Gospa od Guadalupe







    Gospa se ukazala Juan Diegu


    Ona je dobrota Majke, ona je sva veledarežljivost Vladarice.
    Zanimljiva i dirljiva je povijest neizrecive majčinske ljubavi,
    majčinskoga prilaženja svojoj djeci i velikodušnoga majčinskoga
    milosrđa »Svete Marije Guadalupske«. I opet je to povijest ukazanja
    naše ljubljene nebeske Majke. Zbila su se već pred četiri i pol vijeka.
    Možda se baš zato u njima ne nalaze nikakve prijetnje kaznama kao u
    njezinim ukazanjima u naše dane bezboštva i velikog otpada od vjere. U
    njima govori samo majčinsko Srce puno ljubavi i dobrote.

    Prohujalo je petnaest vjekova od Smrti i Uskrsnuća Našega
    Gospodina, od silaska Duha Svetoga, od osnutka Crkve. Apostoli su i
    njihovi nasljednici razglasili Evanđelje po Aziji, po Africi i po
    Evropi, iako s time još nisu završili svojega poslanstva što ga valja
    uvijek nastavljati, a prečesto i započimati. Ogromni se američki
    kontinent u tri dijela tek sada počeo otvarati Radosnoj Vijesti, s
    kojom se kroz duga stoljeća još nije sreo. Bio je još i on nepoznat
    staromu svijetu. U Novi Svijet prvi se iskrcao Krištof Kolumbo, a za
    njim i španjolski i portugalski moreplovci petnaestoga i šesnaestoga
    stoljeća.

    Lako možemo vjerovati, da je Presveta Djevica Marija već odavno
    željela vidjeti da se i taj kontinent otvara fizičkoj mogućnosti da se
    njezinoj djeci u njemu unese kršćanska poruka vječnoga spasa. I stoga
    nije čudo, što se ona požurila da jasno i preslavno otkrije svoje
    majčinske osjećaje prema narodima toga kontinenta, čim su se u nj tek
    jedva smjestili izaslanici Crkve njezina božanskoga Sina.

    Godine 1531., samo tek 39 godina poslije prvoga puta i otkrića
    Krištofa Kolumba, spustila se s neba Kraljica i zatražila da se u samom
    srcu velikoga kontinenta podigne njezino prijestolje, s kojega će ona,
    Kraljica i Majka, saslušavati i uslišavati svoju djecu toga kontinenta
    i sve one, što budu ovamo hodočastili. Kanadu je otkrio Jakob Kortier
    tek 1534., Champlain je osnovao Quebec tek g. 1609. Tek 54 godine
    poslije Guadalupe došli su prvi Englezi na jedan otok blizu obale
    Caroline u Sjedinjenim Državama. Ali Španjolci su već prodrli i u Južnu
    Ameriku do Perua, gdje su živjeli urođenici Inke, i u Sjevernu Ameriku
    do srca Meksika gdje su obitavali urođenici Azteki. Meksiko, glavni
    grad Azteka, brojio je g. 1519. stotinu tisuća stanovnika, kada ga je
    osvojio Španjolac Cortez sa svojim malobrojnim ali dobro naoružanim
    konkvistadorima. Cortez je za dvije godine osvojio cijelu zemlju
    Meksika.

    Sa svom svojom pohlepnošću za zlatom i za osvajanjima Španjolci
    su bili još ipak katolici, kakvi takvi, pa su doveli u Meksiko
    franjevačke misionare. Azteki su se klanjali krivim bogovima, ali su
    ipak imali neki religiozni temelj i dosta su lako prihvaćali kršćanstvo
    od prvih 24 franjevaca što su došli k njima. Španjolski je kralj
    zatražio od pape biskupa za ovu »Novu Španjolsku«. Preporučio je papi
    za biskupa monsinjora Zumarragu, staroga 60 godina, vrloga štovatelja
    Presvete Djevice. Papa ga je imenovao biskupom u Meksiku g. 1528.

    Službena je Crkva tako ušla u Ameriku s nasljednikom svetih
    Apostola. Ali se Presveta Djevica nije obratila izravno biskupu. Njezin
    je običaj da odabire svoje izaslanike među malenima, neznatnima i
    neukima da tako jasnije zasja Božje djelo. Stoga ona nije odabrala ni
    kojega od biskupovih franjevaca, ni kojega od Španjolaca sa
    starodrevnom kršćanskom predajom. Ne, ona je odabrala prezrenog
    urođenika, koji je pripadao najnižoj društvenoj urođeničkoj kasti.

    Izabranik Svete Marije Guadalupske bio je Juan Diego. Prije
    dolaska Španjolaca bio je poganin kao i ostali urođenici Azteki. Među
    prvima je prihvatio kršćanstvo. Nije bio polovičan kršćanin nego sa
    svim svojim srcem. Kod krštenja je primio ime Juan (Ivan Diego prema
    franjevačkom svetom Didaku). Bio je već oženjen. Žena mu se obratila
    istodobno s njim i dobila ime Marija Lucija. Oboje su živjeli skromno i
    oskudno. Posjedovali su polje s kojega su se svojim radom uzdržavali
    bez domaćih životinja. Hranili su se kukuruzom, grahom, a katkada s
    mršavom divljači. Ali oboje su svakoga dana prisustvovali svetoj misi
    usprkos velike udaljenosti od 12 milja (19 km) od crkve franjevačke
    misije. Međusobno su razgovarali samo o vjerskim otajstvima. U svibnju
    g. 1531. na Juana Diega došao je križ. Marija Lucija teško je oboljela.
    Lijekovi joj nisu ništa koristili. S dubokom je pobožnošću primila
    posljednje svete sakramente i sveto umrla.

    Kao udovac Juan Diego preselio se u Tolpetlac gdje je živio
    njegov stric Juan Bernardino, i on obraćenik na kršćanstvo. Juan Diego
    je i odavle svaki dan išao na svetu misu k svetomu Jakobu u Thaltelolco
    (udaljenu 4 milje), pa je morao vrlo rano poći na put. Na putu između
    grada Tolpetlac i misije Thaltelolco nalazi se brežuljak Tepeyac. Na
    njemu su bila podignuta tri malena hrama poganskoj božici Tomantzin,
    toj krvoločnoj božici, kojoj su poganski svećenici prije dolaska
    Španjolaca žrtvovali tisuće ljudskih žrtava. Na vrhu su toga brežuljka
    samo gole litice.

    Susret s Presvetom Djevicom


    To je bilo 9. prosinca 1531. Meksiko je topla zemlja, ali na
    meksičkoj visoravni od 5000 - 8000 stopa nad morem noći su i rane
    jutarnje ure u prosincu dosta svježe. U rano jutro na putu k sv. misi
    Juan Diego steže svoju tilmu, indijanski plašt, i žurno putuje. Kad se
    približio podnožju Tepeyaca najednom je začuo ugodnu nježnu muziku, kao
    da pjevaju ptičice i odgovaraju sebi u korovima. Činilo se da pjev
    dolazi s visine brijega i s litica što ga okružuju. Na brijegu je Juan
    Diego opazio bijeli oblak, sav blistav i okružen dugom. Nije se
    prestrašio. Bio je očaran tim prizorom i u svojemu je srcu oćutio
    neizrecivu radost. Iz toga je oblaka začuo ženski glas koji ga je
    pozvao njegovim imenom. Juan Diego nije više bio mlad. Imao je 57
    godina, ali je hrlo poletio na brijeg. Na brijegu je usred sjajnoga
    oblaka pred njim bila divna Gospođa, kao mlada dražesna Indijanka
    meksičke zagasite puti s crnom zaglađenom kosom razdijeljenom u sredini
    na dva uvojka, sa sjajnim očima punim otajstvenosti, s predivno
    izrezanim i nasmiješenim usnama, s licem baršunastih crta.

    Prije nego li je Gospođa prozborila ijednu riječ, Juan Diego bio
    je siguran da vidi predivnu i predobru Djevicu Mariju. I sada je
    započeo razgovor između Kraljice neba i njezina poniznog odabranog
    sluge. U tom se razgovoru njih oboje kao da natječu u izražajima
    udvornosti. Indijanac traži vrijeme da se izrazi na fini indijanski
    način. »Udvornost, gostoljubivost, otmjeno vladanje čine sastavni dio
    azteškoga temperamenta i ćudi, u istom stupnju kao i njihova
    strpljivost i njihova jednostavnost«, piše Msgr Charles-Eugène Roy koji
    je napisao krasnu knjigu o Presvetoj Gospođi Guadalupe.

    Juan Diego ne razumije španjolski. On znade samo dijalekt svojega
    plemena, jezik nahuatl. Razgovor se dakle vodio na nahuatlu. Na
    nahuatlu je sastavio i prvi prikaz ovih čudesnih događaja Aztek
    Valeriano. koji je sjajno završio nauke na franjevačkom kolegiju što ga
    je osnovao biskup Zumarraga. Valeriano je imao 27 godina kada su u roku
    od tri dana umrli i vidjelac Juan Diego i biskup. Valeriano je često
    imao prilike da se s njima susreće i da dobije od samoga Juana Diega
    izvoran tekst riječi izmijenjenih između njega i Svete Marije
    Guadalupske. I prijevod ovih riječi odaje svoju čistu meksičku draž.

    Presveta Marija: »Moj sinko, Juan Diego, što ga ja nježno ljubim
    kao svoje maleno, slabašno dijete, kamo ti ideš?« Juan Diego:
    »Plemenita Gospodarice i Gospođo, idem u crkvu u Thaltelolco da slušam
    misu što je prikazuju Božji sluge, njegovi zamjenici.«

    Presveta Marija: »Moj ljubljeni sinko, znaj da sam ja Djevica
    Marija, Majka pravoga Boga. Početnika života, Stvoritelja svega,
    Gospodara neba i zemlje, koji je svudašnji. Ja silno želim da se meni
    sagradi hram na ovomu mjestu.«

    »Ovdje ću ja pokazivati, razvijati i davati čovječanstvu svu
    svoju ljubav, svoje milosrđe, svoju pomoć, svoju zaštitu. Ja sam tvoja
    Majka puna dobrote, ali ne samo tvoja nego i svih onih što žive u toj
    zemlji, a također i Majka svih različitih naroda, svih koji mene ljube,
    svih koji mene zazivaju, svih koji mene traže, svih koji imaju vjeru i
    pouzdanje u mene. Ovdje ću ja uslišavati njihove suze i njihove boli.
    Ja ću ih tješiti i pomagati u njihovim poslovima, u njihovim patnjama,
    u njihovim kušnjama i u njihovim svakovrsnim potrebama. Da se ta moja
    volja ostvari, ti idi u grad Meksiko u dvor biskupa koji ondje stoluje.
    Kaži mu da te ja šaljem i da ja želim da se meni sagradi hram na ovomu
    mjestu. Izvijesti ga o svemu što si sada vidio i čuo. I budi uvjeren da
    ću ti ja biti zahvalna za sve što ti budeš učinio za mene u tom
    poslanstvu s kojim sam te ja zadužila i da ću ja raširiti tvoj ugled,
    dobar glas i ime.

    Sada, kada ti znadeš moju želju, pođi moj sinko, u miru i upamti
    da ću ja nagraditi tvoj rad i tvoju brižljivost. Čini sve što je u
    tvojoj mogućnosti da činiš!«

    Juan Diego pade na koljena: »Vrlo plemenita Gospođo, ja odmah idem da izvršim vašu zapovijed, kao vaš ponizni sluga.«

    Juan Diego kod biskupa


    Presveta Djevica se otvoreno i vrlo jasno predstavila Juanu Diegu. Kazala mu je zašto je došla, što želi i što hoće.



    Naša draga Gospa od Guadalupe

    Zamolila je Indijanca da uloži svu svoju brižljivost u povjerenu
    mu zadaću i obećala mu je nagradu za njegovu uslugu. Juan Diego se
    odmah odlučno prihvati svoje zadaće.

    Presveta Gospođa je iščezla. On se našao na hladnom putu. Za
    svetu je misu bilo već prekasno. Otkad je postao kršćanin prvi puta je
    izostao od svete mise. S brijega na kojem se nalazio pogledao je na
    grad Meksiko u koji mora prvi puta ući i tražiti biskupov dvor. On je
    daleko 3 milje ili 5 km. Što se više približava biskupovu dvoru, sve se
    više osjećao izvan svojega kruga u kojem je živio. Noge su mu skoro
    klonule kad je ušao u biskupov dvor. Ali, bio je živo svjestan svoje
    zadaće, koju mu je povjerila Presveta Djevica i tu više nema uzmaka.
    Kad je otvorio vrata dvora namjerio se na biskupove španjolske
    poslužitelje. Mjerili su svojim pogledima od pete do glave toga
    indijskog odrpanca. Smatrali su potpuno neumjesnim što on dolazi k
    njihovu Monsinjoru. Jednostavno mu rekoše neka čeka. Međusobno su se
    iza njega očevidno ismjehivali.

    Tako je Juan Diego stojeći čekao od 8 sati ujutro do 4 sata
    popodne. Konačno su poslužitelji odlučili javiti monsinjoru da ga neki
    Indijanac želi posjetiti da mu priopći nekakvu važnu stvar.

    Biskup je došao i dobrostivo saslušao Juana. Bio je vrlo
    iznenađen Indijančevim pripovijedanjem o čudesnom događaju. Potanko ga
    je ispitivao o svemu. Ali biskup mora biti oprezan. Iskrenost ne
    isključuje zablude. Možda je ovaj pobožni vjernik podlegao svojoj
    bolesnoj mašti. A nije li ovdje možda i igra sotone kako se katkada
    događa u zemljama što ostavljaju svoje poganstvo?

    Monsinjor Zumarraga je konačno kazao Juanu Diegu, da uzima na
    znanje njegovu poruku, ali da je potrebno nekoliko dana da se takva
    stvar dobro prosudi.

    Pouzdanik Presvete Djevice izašao je iz dvora prilično razočaran
    i dosta utučen. Ne možda toliko zbog toga što je na tašte mnoge sate
    stajao i bio izvrgnut izrugivanju, koliko zbog toga što se njegova
    misija izjalovila. Došao je do uvjerenja da je pitanje hrama Majke
    Božje na Tepeyacu lijepa i dobra stvar, ali da on nije nipošto
    prikladan da dobro prikaže biskupu tu stvar. Biskup je nije prihvatio,
    nego je uzeo rok za razmišljanje. Juan Diego bio je uvjeren da će
    Presveta Djevica izgubiti tu svoju stvar zbog njegove nesposobnosti,
    jer, on neznalica,seljak bez utjecaja, nije podesan da iznese tu stvar
    pred one koji ocjenjuju razloge za i protiv i koji o tom odlučuju. Zato
    je smatrao da je Presveta Djevica pogriješila u izboru njegove osobe da
    on provede njezinu želju.

    Odlučio je da joj to odmah i kaže. Nije sumnjao o tome da će ona
    biti na brežuljku Tepeyac kada on onamo dođe da ona čuje izvještaj o
    njegovu posjetu. Njoj se sigurno žuri s tom stvari, jer ga je molila da
    brižljivo izvede svoju zadaću.

    Uistinu on ju je našao na vrhu brežuljka na mjestu gdje ju je ujutro vidio. Pred njom se ničice poklonio.

    Juan Diego: »Moje drago dijete, moja Kraljice i vrlo velika
    Gospođo, ja sam sve učinio što ste mi vi naložili. K biskupu nisam
    mogao odmah ući da s njim govorim. Nakon dugog čekanja ipak sam ga
    vidio i prenio sam mu vašu poruku. Dobrohotno me je i pažljivo
    saslušao. Ali po onom što sam zamijetio na njemu i po onome što me je
    pitao, ja sam zaključio da on ne vjeruje mojim riječima. Rekao mi je da
    se k njemu navratim drugi put. Hoće dobiti više vremena da razmišlja o
    toj stvari. Očito mi je bilo, da on pretpostavlja da je hram što ga vi
    tražite moja izmišljotina i hir moje mašte, a ne izražaj vaše volje.

    Stoga vas ja molim da pošaljete za tu stvar neku odličnu osobu
    dostojnu poštovanja kojoj će biskup povjerovati. Gospođo, vi vidite da
    sam ja siromašan seljak, niskoga, prostoga položaja i zato meni ne
    odgovara ta zadaća u kojoj vi mene šaljete. Moja Kraljice, oprostite mi
    moju drskost, ako sam u čemu povrijedio vaše dostojanstvo zbog čega bih
    zaslužio vaše negodovanje, ili jer sam vam dao nepovoljan odgovor.«

    Presveta Marija: »Čuj, moj predragi sinko, i znaj da ja imam
    dosta služitelja kojima bih ja mogla zapovijedati. Ja imam mnogo onih
    koje bih ja mogla poslati, kad bih ja to htjela, i koji bi sve učinili
    što bih im ja naložila. Ali pogodnije je da se ti baviš tom stvari i da
    ti sve to izvedeš. Moja volja mora se ispuniti baš po tvome
    posredovanju. Zato te ja molim, moj sinko, i nalažem ti da se sutra
    povratiš biskupu. Kaži mu, neka sagradi hram što ga ja tražim od njega,
    i da je ona koja te šalje Djevica Marija, Majka pravoga Boga.«

    Juan Diego: »Ne ljutite se, moja Kraljice i Vladarice, zbog onoga
    što sam rekao, jer ću ja ići drage volje i radosno izvršiti vaš nalog i
    odnijeti biskupu vašu poruku. Ja ne tražim da budem oslobođen od toga
    posla. Ne smatram svoj hod kao kakav težak posao. Ali, mene neće
    primiti. Možda me biskup ne će ni saslušati ili, ako me biskup i bude
    saslušao, on mi neće vjerovati. Bilo kako bilo, ja ću učiniti ono što
    mi vi nalažete. Gospođo, ja ću sutra poslije podne o zalazu sunca doći
    ovamo, na ovo mjesto da donesem odgovor što mi ga biskup bude dao.
    Ostanite u miru, moje uzvišeno Dijete, i neka vas Bog čuva!«

    Kad je taj razgovor bio završen Juan Diego se povrati kući. Toga
    je dana on dva puta vidio Presvetu Djevicu i s njom razgovarao. Ali je
    on i duge sate čekao da bude primljen od biskupa. Razgovor s njime
    davao mu je malo nade. Umoran je legao te večeri.

    Ponovo kod biskupa


    Sutradan, 10. prosinca Juan Diego je najprije otišao u
    Thaltelolco na svoju svagdašnju misu, a onda je odavde pošao biskupu.
    Opet su ga pustili čekati. Kad je biskup konačno ipak došao, Juan je sa
    suzama više mucao nego li razgovijetno govorio i ponavljao zahtjev
    Presvete Djevice. Bio je svjestan da je njegova poruka hitna pa je
    želio da uspije, ali se bojao da ne će imati uspjeha kao ni prošloga
    dana i da će naići na nepremostive zapreke. Biskup je bio sklon
    vjerovati u istinitost ukazanja i poruke pa je Indijanac stekao neko
    pouzdanje. Kad je biskup ispitivao Juana i čuo njegove odgovore, došla
    mu je misao, da bi bilo najbolje i najjednostavnije kada bi Presveta
    Djevica Marija dala svoj znak u dokaz da poruka dolazi od nje.

    Juan Diego je poskočio od radosti na tu misao. Pitao je
    monsinjora: »Da li vi hoćete znak? Kažite kakav znak želite i ja ću ga
    zatražiti od Gospođe!« Biskup je bio u neprilici. Odgovorio je, da on
    neće nalagati Presvetoj Djevici svoj izbor znaka. Ako ga ona hoće dati,
    neka ga ona sama izabere po svojoj volji, kakav god ona hoće. Monsinjor
    Zumarraga osjetio se presmionim kada je htio kazati Presvetoj Djevici
    što bi ona morala učiniti, da on upozna njezinu volju. Ako je to samo
    maštovita izmišljotina Juana Diega, znaka ne će biti. Ali to još samo
    po sebi ne bi razjasnilo tu stvar, jer bi Presveta Djevica mogla
    uskratiti znak i u slučaju da je ona uistinu izabrala Indijanca za
    svoju svrhu.

    Zato biskup odluči da sam sebi pribavi znak. Naložio je dvojici
    službenika u svojoj kući španjolskim jezikom, od kojeg Indijanac ne
    razumije baš ni jedne riječi, da ga neopaženi izdaleka prate, ali da ga
    ne izgube s vida da vide da li on doista ima sastanak na Tepeyacu i što
    on ondje radi.

    Juan Diego je radosno izašao iz biskupova dvora, jer je vidio da
    njegova zadaća zanima biskupa i zato on ima već nešto određeno javiti
    Presvetoj Djevici od biskupove strane. Brzo krene na put ne znajući da
    ga prate dvojica biskupovih službenika. Oni su se morali žuriti da ga
    ne izgube s vida. Ali, kad su došli do podnožja brijega Tepeyaca, on je
    iznenada iščeznuo s njihova pogleda, a da nisu opazili gdje se on
    nalazi.

    Obojica su bili uvjereni da su ga gledali sve do toga mjesta.
    Kamo se on mogao tako naglo sakriti? Pohitali su da ga traže u
    neposrednoj blizini pa zatim po cijeloj daljnjoj okolici. Ali bez
    uspjeha! Cijelim su ga putem držali na oku i on nije mogao nekamo
    skrenuti, a da ga oni ne bi bili opazili. Bili su sigurni da je on
    negdje u njihovoj blizini, ali ga nisu mogli otkriti. Srditi su se
    vraćali u biskupov dvor. Kazali su monsinjoru da je njegov posjetilac
    nekakav glumac, prepredenac, a možda i vrač.

    Drugi izvještaj Presvetoj Djevici


    Juan Diego je našao svoju Kraljicu i Gospodaricu na običnom
    mjestu. Bio je sretan da joj može podnijeti izvještaj koji je značio
    početak uspjeha. Biskup se sada više zanima za tu stvar nego prvi put.
    Ali je Juan rekao Presvetoj Djevici da bi monsinjor želio siguran znak
    da zahtjev za gradnju hrama doista potječe od Majke Božje. I sam Juan
    Diego izrazio je želju da mu Djevica dade kakav znak.

    Presveta Djevica zahvalila je svom pouzdaniku za njegovu brigu.
    Bila je zadovoljna. Odazvala se biskupovoj želji. Kazala je Juanu Diegu
    neka se sutra ujutro povrati ovamo i da će mu ona dati da odnese
    biskupu znak koji će ga sigurno potpuno uvjeriti.

    To je za Juana Diega bila silna radost. Obeća da će sutra ujutro neizostavno doći.

    Neprilika


    Obećanje bilo je iskreno. Ali je jutro 11. prosinca tražilo od
    Indijanca drugu dužnost. Njegov se stric već jučer nije dobro osjećao,
    a danas mu se zdravlje jako pogoršalo. Bila je to zloćudna groznica.
    Juan se mora baviti s bolesnikom. Dio jutra tražio je liječnika, ali su
    lijekovi bili bezuspješni. Navečer je liječnik savjetovao Juanu da
    sutra ujutro ide po svećenika da njegovu stricu dade posljednje
    sakramente.

    I tako je sastanak s Presvetom Djevicom danas morao izostati. Ali
    što nije bilo 11. prosinca Juan je odlučio da će učiniti 12. prosinca.
    Rano će se dići, potražiti svećenika i zatim otići na Tepeyac.

    Veliki dan


    Evo i 12. prosinca 1531. Prošla su tek tri dana što je Presveta
    Djevica zaželjela da joj se sagradi hram na Tepeyacu, odakle će ona
    sipati obilne milosti.

    Kako danas u vijeku neslućenih brzina i savršenih prometnih
    sredstava gledamo kako izražene želje Presvete Djevice nailaze na
    beskrajne zapreke, na protivljenja, na prešućivanja, na oprez, na
    zabrane, na odbacivanje, na povlačenje već danoga odobrenja njezinih
    poruka, na čekanje desecima godina, dok crkvene vlasti konačno
    udovolje, ako uopće udovolje, njezinim zahtjevima, moglo bi se
    očekivati da će u doba prvih otkrića ogromnoga kontinenta bez puteva,
    bez brzojava, bez telefona, bez pošte, u udaljenosti od 3000 milja od
    civilizacije, u narodu ne baš žurnom, s pouzdanikom bez ikakva znanja i
    bez utjecaja, želja Presvete Bogorodice morati čekati najmanje jedan
    vijek prije nego li zadobije potporu službene Crkve.

    A ipak toga je jutra 12. prosinca 1531. bilo kratko i jasno
    odlučeno na nebu da će volja Presvete Djevice još na večer toga istoga
    dana biti preslavno prihvaćena od najviše crkvene vlasti na tom novom
    kontinentu.

    Presvetoj se Djevici očito žuri. Želi da se što prije podigne
    hram odakle će ona na pregršte sipati svoje milosti. Brzina kojom ona
    postizava svoj cilj, nasuprot toga što je izabrala za svoje oruđe
    siromašnog Indijanca, bez časti i bez ugleda, neznalicu, bez sredstava,
    odaje njezinu moć kao Kraljice, i daje pouzdanje svima koji budu ovamo
    dolazili da je zazivaju, da nikakva zapreka neće moći spriječiti
    izljeve beskrajne dobrote njezina majčinskog Srca.

    Ali pothvat poručitelja Presvete Djevice nailazi na zapreke kojih
    se on ne može osloboditi. Već je zakasnio za jedan dan zbog bolesti
    svojega strica, za koga se on sam mora brinuti. A danas opet mora
    tražiti svećenika za njega. Da li će poslije toga biti slobodan da ode
    na sastanak s Presvetom Majkom Božjom? Možda će ga u tome opet
    spriječiti stričeva bolest, a možda i smrt? Ali bilo kako bilo
    Indijanac svršava poslove jedan za drugim.

    I sada evo ga, vrlo rano ide po svećenika u Thaltelolco. Boji se
    da mu se opet ne izjalovi sastanak. Kad je došao do podnožja Tepeyaca
    na putu u Thaltelolco odluči da dalje pođe prijekim putem.

    Ali, kad je htio skrenuti tim putem, opazi da Presveta Djevica
    silazi s brijega prema njemu sva sjajna u bijelom oblaku, kao prvoga
    dana. Bio je iznenađen i kao zatečen u krivnji što jučer nije ispunio
    danoga obećanja. Ali Presveta Majka govori prva. Ona vrlo dobro znade
    sve o stričevoj bolesti, ali ispituje svoga službenika da mu dade
    priliku da joj on sve ispripovijedi.

    Presveta Marija: »Sinko moj, kamo ideš? Kojim si to putem pošao?

    Juan Diego bojažljiv i malo zbunjen: »Moje drago dijete i moja
    Vladarice, neka vas dragi Bog čuva! Kako ste jako uranili? Da li ste
    bolesni?« Odmah se sabra od ovih nesmotrenih riječi: »Nemojte se na
    mene ljutiti što sam to rekao. Gospođo znajte da je jedan od vaših
    služitelja, moj stric, bolestan. Njegova je bolest teška i smrtna. Vrlo
    je oslabio i ja se žurim u crkvu u Thaltelolco po svećenika da ga
    ispovijedi i pomaže. To je naša sudbina: rađamo se da poslije umremo.«

    Presveta Marija: »Slušaj, moj sinko, što ću ti ja sada kazati.
    Nemoj se ništa uznemirivati ni žalostiti. Ne boj se bolesti i nikakve
    druge nesreće i trpljenja. Ta zar nisam ovdje ja koja sam tvoja Majka?
    Zar ti nisi pod mojim okriljem i pod mojom zaštitom? Zar ja nisam
    gospodarica života i zdravlja? Zar ti ne radiš za moju stvar, za moj
    račun? Da li što trebaš? Nemoj se uznemirivati ni brinuti za bolest
    svojega strica. On ne će umrijeti od te bolesti. Budi siguran da je on
    već ozdravio.«

    Juan Diego povjerova ovoj vijesti sav radostan. »A sada, Gospođo,
    pošaljite me biskupu sa znakom o kojemu ste mi govorili da mi on
    povjeruje.«

    Presveta Marija: »Moj vrlo dragi i mili sinko, uspni se navrh
    brijega gdje si mene vidio i sa mnom razgovarao. Uberi ruže što ćeš ih
    ondje naći, stavi ih u svoj plašt i donesi meni i ja ću ti onda kazati
    što ćeš učiniti i govoriti.«

    Ruže u prosincu?! Na vrh brijega gdje je Juan uvijek gledao samo
    gole litice?! Ali on nije posumnjao u Vladaričine riječi. Brzo se uspne
    na brijeg. Našao je prekrasne svježe rascvjetane mirisave ruže,
    nepoznate u njegovoj zemlji. One cvatu u španjolskoj pokrajini
    Kastilji. Ruže je stavio u svoju tilmu, koju je raširio poput pregače i
    sišao dolje gdje ga je čekala Presveta Majka Boga kraj nekog drveta.

    Ničice se prostre pred noge svoje Vladarice i pokaza joj ruže.
    Ona ih je uzela u ruke i opet stavila u tilmu, koju je Indijanac držao
    otvorenu, i dala mu je ovu uputu. Presveta Marija: »Evo znaka što ćeš
    ga ti nositi biskupu. Kaži mu da su te ruže moj znak i da stoga on mora
    izvršiti što sam mu ja naložila. Moj sinko, pazi dobro, što ti ja
    govorim i znaj da ja imam u tebe povjerenje.«

    »Na putu ne pokazuj nikome što nosiš. Nemoj otvarati svojega
    plašta pred nikim, nego samo pred biskupom. Kaži mu što sam ti ja
    naložila da činiš. I s time ćeš ga ti raspoložiti da sagradi moj hram.«


    Poslije tih je preporuka Presveta Djevica Marija pozdravila Juana i iščezla.


    Treći posjet kod biskupa


    Juan Diego se ovaj put otputio u biskupski dvor s velikim
    oduševljenjem. Nosi znak za koji mu je Majka Božja kazala da će potpuno
    uvjeriti biskupa. Konačno će mu biskup vjerovati i Presveta će Djevica
    vidjeti ostvarenu svoju volju.

    U biskupskom je dvoru Juan opet našao iste poslužitelje što su ga
    prezirali. Ponovo su mu kazali da čeka. Pitali su ga što drži u svojem
    plaštu. On se nije obazirao na njihova izrugivanja. On zna da je bitka
    dobivena. Među tim su poslužiteljima bila i ona dvojica što su ga
    uhađali dan prije kada im je ispred oka iščezao pa su ga ocrnili pred
    biskupom da je tvrdokorni »vrač«. Bili su znatiželjni kakva je to tajna
    što je on sakriva u svojem plaštu. Pogledali su unutra i činilo im se
    da vide ruže. Jedan je od njih porinuo ruku u plašt da dohvati te ruže,
    ali je uhvatio samo zrak. To mu se dogodilo tri puta. Nisu znali da li
    se nalaze pred kakvom čarolijom ili pred nečim tajanstvenim čega oni ne
    razumiju. Napokon su odlučili da Juana najave biskupu.

    Monsinjor Zumarraga naložio je da ga odmah uvedu k njemu. Bio je
    znatiželjan da li će doista vidjeti znak kao potvrdu Presvete Djevice
    na poruku za koju Indijanac tvrdi da potječe od Božje Majke.

    Napokon evo ih oboje opet zajedno: jedan je prvi nasljednik
    svetih apostola u Americi, a drugi prezreni pripadnik najniže
    urođeničke klase u Meksiku.

    Nečuveno čudo


    Juan Diego zna da ruže što ih on nosi dolaze s takvoga mjesta i u
    takvo godišnje doba i što ih on u svojoj zemlji nije nikada vidio,
    predstavljaju neprijeporni i potpuno uvjerljiv znak za istinitost
    njegova poslanstva. Ali on nosi još jedan neusporedivo sjajniji i jači
    znak, za kojega on ne zna i za koji on ne sluti. Prema uputi dobivenoj
    od Presvete Gospođe na Tepeyacu on je kazao biskupu otvarajući svoj
    plašt iz kojega su ispadale ruže:

    »Evo znaka što ga je izabrala sama Gospođa koja mene šalje kao
    odgovor na vašu molbu što ste mi je vi naložili da je njoj iznesem.«

    Juan Diego je vidio da se biskup diže, pada na koljena i
    netremice gleda u njegov plašt, a ne na ruže što su iz njega ispale.
    Što se to dogodilo?

    Biskup se našao pred izvanrednim čudom, većim od čuda ruža, pred nečuvenim čudom, jedinstvenim u analima Crkve.

    Vjerni Valeriano piše: »Na Indijančevu se plaštu vidjela naslikana slika Presvete Djevice Marije koja se još i danas vidi.«

    »Vidjela se slika«, veli izvještaj. To je bio biskup Zumarraga,
    koji ju je prvi vidio. Juan Diego nije imao o tome ni najmanje slutnje.
    A kakva je to slika?! To je portret Presvete Djevice Marije takav
    kakvoga je ona sama htjela. To je slika načinjena bez ikojega ljudskoga
    kista, koja nije izašla ni iz jedne ljudske radionice. Slika divnih
    boja, kao da ih je ona upila od čudesnih ruža, ili kao upravo božanski
    stvorenih za tu sliku.

    Kada je ta slika bila čudesno proizvedena na Indijančevu plaštu?
    Da li je to bilo u času kada je Presveta Djevica stavila ruže u plašt
    kod stabla na podnožju Tepeyaca? Ili u času kada je Juan Diego otvorio
    svoj plašt pred biskupom. To znade samo Presveta Djevica. Za nas je
    najvažnija činjenica da ovdje postoji djelo same Majke Božje, kojega se
    Božje svrhunaravno podrijetlo ne može poreći. Ono u jednoj sekundi čini
    više nego sva biskupska povjerenstva svijeta da potvrde da je to djelo
    Kraljice neba.

    Izvještaj dodaje: »Slika kakva se vidi još danas.« To je doista
    već drugo čudo što ta slika postoji već 444 godine. Ta ista slika s
    istim izvornim bojama, na istoj prostoj gruboj tkanini, od kakve je bio
    satkan Juanov plašt, potpuno nepodesnoj da je umjetnik slikar
    upotrijebi bilo za kakvu sliku. Takva bi se tkanina morala istrošiti
    redovitom upotrebom već nakon 25 godina.

    Pošto se biskup klečeći s dubokim počitanjem poklonio čudesnoj
    slici Presvete Djevice, koju je on do sada gledao, digao se i skinuo
    plašt s Indijanca, koji je tek sada ugledao sliku na svojem plaštu.
    Biskup je odnio sliku u svoj oratorij i tu ju je raširenu izvjesio.
    Zatim je pozvao

    sve dvorjanike biskupskog dvora da dođu vidjeti to izvanredno
    čudo. Po ondašnjem je običaju poslao dva glasnika da na javnim trgovima
    proglase čudo.

    Juan Diego se nije mogao povratiti kući te večeri. Morao se
    podvrgnuti biskupovoj ljubežljivosti i časti. Biskup mu je dao dobru
    večeru. Pripremio mu je namještenu sobu kakve on nikada ni vidio nije.
    Svi su mu biskupovi španjolski namještenici iskazivali veliko
    poštovanje, pa i oni koji su mu se prije izrugivali. Njegovo je ime
    bilo na svačijim ustima. Svi su ga željeli vidjeti.

    Ali on se želio što prije povratiti u svoje selo i u svoj
    priprosti stan. Ne možda zato, što bi bio zabrinut za zdravlje svojega
    strica, pošto mu je Presveta Djevica kazala, da je on već ozdravio. Sva
    ta pažnja i ta udobnost u koju su ga stavili, nisu bile njegova
    sredina, u kojoj je on živio. Nije bio naučen na krevet što su mu ga
    pripravili, njemu koji je spavao između dvije rogožine na podu. On je
    te noći i u biskupskom dvoru legao na pod u sobi gdje su ga smjestili.
    Ali te noći nije mogao ni zaspati razmišljajući o čudesnim događajima
    toga dana, 12. prosinca 1531., a i prethodnih dana.

    Ali i biskup je bio stavljen izvan svojega običnoga kruga misli i
    poslova. Sada je obavezan izvršiti zadaću što mu je pridošla
    izvanrednim ali neporecivim putem. Juan Diego je s neočekivanim
    uspjehom izvršio svoju zadaću pouzdanika Presvete Majke pravoga Boga.
    Sada mora monsinjor Zumarraga izvršiti volju Presvete Djevice. Jasno je
    vidio da se Presvetoj Kraljici žuri, pa se i on mora požuriti, bez
    ikakva odlaganja.

    Već se sutradan 13. prosinca, ujutro biskup u društvu Juana Diega
    uputio na brežuljak Tepeyac, da vidi mjesto gdje se Presveta Djevica
    Juanu ukazivala i gdje ona želi imati svoj hram.

    Poslije toga je Juan Diego izrazio želju da se vrati kući da vidi
    svoga strica. Biskup je na to pristao. Naložio je nekima od svoje
    pratnje da idu s Juanom pa ako nađu da je njegov stric ozdravio neka ga
    dovedu zajedno s Juanom da se svi pobliže posavjetuju o gradnji hrama.

    Sveta Marija od Guadalupe


    Na putu kući mnogi su ispitivali što znači ta Juanova pratnja.
    Više njih se njoj i pridružilo. Kod kuće je Juan Diego pripovijedao sve
    što se dogodilo 12. prosinca.

    Sa svoje je strane stric ispripovjedio kako ga je izliječila
    jedna Gospođa. Njezin se opis potpuno slagao s onim kako je Juan Diego
    opisao Gospođu s brda Tepeyaca. Stričevo se ozdravljenje dogodilo
    upravo u istom času kada je Gospodarica života i zdravlja kazala Juanu
    da mu je stric ozdravio.

    Stric je još pripovijedao da mu je kazala Gospođa, koja ga je
    ozdravila, da hoće imati hram na Tepeyacu pod nazivom: »Svete Marije od
    Guadalupe«. Ni stric ni njegov nećak nisu imali pojma o tomu imenu, ali
    to ime nije strano Španjolcima, jer postoji svetište pod nazivom »Naša
    Gospa od Guadalupe« u pokrajini Estramadura, u staroj Španjolskoj.

    Više se puta dogodilo da je sama Presveta Djevica sebi izabrala
    ime pod kojim hoće biti zazivana. Tako je na primjer u ukazanju jednoj
    djevojčici u Rimu, u XV. vijeku, nazvala sebe: »Majka od neprestane
    pomoći«; u Lurdu: »Bezgrešno Začeće«; u Fatimi i Kerizinenu: »Kraljica
    presvete Krunice«; u Banneuxu, u Belgiji, g. 1933.: »Djevica siromaha«;
    u Rimu, u špilji Triju izvora (Tre Fontane) 1947.: »Djevica Objave«; u
    Marienfriedu 1945.: »Velika Posrednica milosti« ... U San Damianu:
    »Gospođa Ruža«; u Fribourgu u Švicarskoj 1966: »Kraljica svemira i svih
    srdaca«.

    Postanak španjolskog svetišta Guadalupe vezan je uz kip za koji
    postoji predaja da ga je načinio Sveti Luka evanđelist. Oko godine 600.
    papa Sv. Grgur Veliki ga je darovao Svetom Leandru, biskupu u Sevilji u
    Španjolskoj. Kada su navalili na Španjolsku muhamedanci Saraceni,
    kršćanski su borci pod Don Rodrigom stavili taj kip u ocjelni kovčeg i
    sakrili u špilji visokog gorja zvanog Guadalupe. Borci su pali u borbi
    za krst časni i slobodu zlatnu. Saraceni su ostali gospodarima toga
    kraja Španjolske 400 godina.

    Kada je Španjolska bila oslobođena od Saracena, nitko nije znao za taj kip nakon četiri stoljeća. Godine 1326.

    kazao je mladi pastir Gil da mu je Presveta Djevica naznačila
    mjesto gdje valja tražiti taj kip. On je našao ocjelni kovčeg i to je
    javio biskupu. Biskup je naložio da se kovčeg otvori. U njemu je nađen
    kip s ispravom koja potvrđuje istovjetnost kipa. Kip je bio predan
    franjevcima. Kralj Alfons XI sagradio je svetište za taj kip u selu
    Guadalupe, gdje se taj kip još i sada nalazi. To je španjolsko
    guadalupsko svetište postalo mjestom Marijanskih hodočašća. Bilo je na
    glasu u doba otkrića Novoga Svijeta. Moreplovci i misionari su dolazili
    u to svetište Guadalupe da se mole onoj koju su onda nazivali: »Naša
    Gospođa Šutnje«, prije nego su se ukrcali na brodove za put u Ameriku.







    Biskup Zumarraga


    Kakav hram?


    13. prosinca 1531. na večer se Juan Diego vratio sa svojim
    stricem Juanom Bernardinom u biskupski dvor u Meksiko. Biskup je s
    ganućem slušao strica koji mu je pripovjedio o svojemu čudesnom
    ozdravljenju, o ukazanju Presvete Djevice i o nazivu što ga je ona
    izabrala za svoje buduće svetište u Meksiku. Monsinjor Zumarraga je
    vidio u tomu nazivu nježnu patnju Presvete Djevice prema svojim
    španjolskim sunarodnjacima. Ali meksičko će svetište nadići istoimeno
    svetište u staromu svijetu.

    Dok su dva Indijanca bila u biskupskom dvoru Biskup je brižno
    bilježio sve što su mu oni govorili o Svetoj Mariji od Guadalupe: o
    njezinoj pojavi i o njezinu liku, o njezinim riječima, o točkama što ih
    je ona sama naglasila, o njihovu dojmu o hramu i velikom prilivu
    hodočasnika koji će dolaziti u to svetište da mole pomoć. Slika
    nebeskog podrijetla bila je izvješena u biskupovu oratoriju. Vijest se
    o čudesnom portretu brzo raširila i ljudi su u neprekidnim procesijama
    dolazili da je vide u biskupovu oratoriju. Zato je Monsinjor Zumarraga
    odlučio da sliku prenese u katedralu da mnoštvo može lakše k njoj
    dolaziti. To je učinio već 15. prosinca, na osminu Bezgrešnoga Začeća i
    treći dan poslije velikog čuda ruža i čudesne slike. Ali boravak slike
    u katedrali treba biti samo privremen, jer je Sveta Marija Guadalupska
    odabrala brdo Tepeyac za svoje prebivalište.

    Brzo se pristupilo radu. Odlučeno je da se za početak sagradi
    samo eremitaža, t. j. jednostavna osamljena kapelica: od 20 stopa (7 m)
    pročelja, 12 stopa (4 m) dužine i 20 stopa visine, razdijeljena na dva
    dijela. Prednji bi bio bio oratorij otvoren za puk, sa škropionicom na
    ulazu, a na dnu oltar s čudesnom slikom. S radovima se žurilo, da to
    prvo skromno svetište bude gotovo do Božića. Sve je bilo završeno na
    vrijeme.

    Bila je to velika svečanost prijenosa čudotvorne slike. Biskup je
    najprije posvetio katedralu Bezgrešnom Začeću u zahvalu za izvanrednu
    milost što je Presveta Djevica iskazala njegovoj biskupiji. Zatim je
    pošla svečana procesija prema Tepeyacu. Sprijeda je bila nošena čudesna
    slika kao zastava. Iza nje su išli bosonogi Biskup, guverner Cortez sa
    suprugom, suci, kler, puk, Španjolci i Indijanci.

    Indijanci su imali loš običaj da prigodom svojih velikih blagdana
    odapinju strelice. Usuprot izričite zabrane oni se nisu mogli uzdržati
    od toga običaja prigodom prijenosa čudesne slike. Jedna je strelica
    zalutala i smrtno ranila jednog čovjeka iz mnoštva. Nastala je velika
    strka i uzbuđenje. Jedan je svećenik jedva uspio da među zgrnulim
    mnoštvom dođe do ranjenika. Izvadio mu je strelicu i zavio ranu. Bio je
    uvjeren da je ranjenom čovjeku došao posljednji čas života. Svećenik je
    digao oči prema slici i usred tišine glasno zavapio prema Presvetoj
    Djevici neka ne dopusti da se ovakva njezina svečanost pretvori u crnu
    žalost. Smrtno ranjeni najednom je otvorio oči, usne, pokrenuo rukama i
    digao se potpuno zdrav. Nastalo je neopisivo oduševljenje, puno vjere i
    pouzdanja u Presvetu Mariju Guadalupsku.

    Slika je bila smještena u eremitaži. Biskup je navijestio da će
    se izgraditi zgrada dostojna čudesne slike i pozvao vjernike na
    skupljanje priloga za gradnju. Guverner je također održao govor.

    Sveta Marija od Guadalupe je sada u svojoj kućici, skromnoj kao
    što je i ona uvijek bila skromna. Njezin je prvi čuvar bio Juan Diego.
    Rasprodao je svoju imovinu u Tolpetlacu i svoje je siromašno pokućstvo
    i alat donio u eremitažu. Obrađivao je njivu oko eremitaže. Ta je
    eremitaža bila podignuta na podnožju brijega na mjestu gdje se Presveta
    Djevica ukazala treći i četvrti put i gdje je stavila ruže u Juanov
    plašt.

    Ovamo su dolazili mnogi hodočasnici. Čuvar je izbjegavao svaku
    pažnju prema sebi. Ona sva pripada samo Gospođi i Vladarici, a on je
    bio samo njezino oruđe. Svima je preporučivao da nikada ne prođu mimo
    eremitaže a da je ne dođu posjetiti i moliti pred slikom. Pazio je na
    red i poštovanje na mjestu posvećenomu Presvetoj Mariji Guadalupskoj.

    Prema nebu



    Juan Diego je bio čuvarom Svete Marije od Guadalupe sve do svoje
    smrti. Umro je 9. prosinca 1548., na 17. godišnjicu svojega prvoga
    susreta s Presvetom Djevicom na brdu Tepeyaca. Imao je 74 godine;
    oplakivan je od velikog mnoštva vjernika.



    Biskup se te godine osjećao iscrpljenim. Poslije godine 1531.
    njegov je život bio tegoban, ali i vrlo plodan. U roku od pet šest
    godina obratilo se na kršćanstvo oko 8 milijuna Indijanaca. Neke je
    dane bilo do 16.000 krštenja. Zbog toga su se morale osnovati nove
    župe, rasporediti kler, koji je bivao sve brojnijim. Biskup je osnovao
    sveučilište u gradu Meksiku, jedan zavod za Indijance iz kojega je
    potekao i Valeriano, prvi povjesničar Guadalupe; zatim prvu tiskaru na
    tom kontinentu i t. d. U proljeću g. 1548. jednom je bulom iz Rima bio
    imenovan nadbiskupom. TO je smatrao za sebe teškim teretom s obzirom na
    svoju poniznost i narušeno zdravlje. Tečajem ljeta i jeseni
    nadbiskupova okolina vidjela je kako se njegov život gasi. On se ugasio
    12. prosinca 1548. na godišnjicu velikog čuda, nekoliko dana poslije
    Juanove svete smrti.

    Charles-Eugène Roy piše:


    »Biskupov je život bio previše usko i previše otajstveno povezan
    s Indijančevim a da bi ga on mogao nadživjeti. Obojica su zajedno
    predstavila svijetu čudesnu sliku Svete Marije Guadalupske. Obojica se
    nalaze uz njezine noge, uklesani u mramoru s obje strane glavnog oltara
    u Bazilici u Meksiku, čašćeni od svih kao vjerni čuvari dragocjenoga
    poklada što im je bio povjeren 12. prosinca 1531.«

    Kad su oni umrli Presveta Djevica je imala na Tepeyacu još samo
    svoju eremitažu. Juan Diego i nadbiskup Zumarraga mogli su samo s neba
    promatrati razvoj svetišta u slijedeća tri stoljeća.

    Godine 1622. prilozima skupljenim na poziv Monsinjora Zumarrage i
    hodočasničkim milodarima sagrađen je od kamena lijep oratorij,
    srednjega opsega, na samom vrhu Tepeyaca, gdje je Juan ubrao ruže.

    Godine 1663. je bilo sagrađeno novo velebno prostrano svetište,
    bogato urešeno. Čudesna slika je bila stavljena u kristalni moćnik, sa
    zlatnim i srebrnim okvirom nad pozlaćenim glavnim oltarom sa
    svetohraništem od srebra. Zadnja je ograda bila od kamena. Bili su
    podignuti i tornjevi.

    Godine 1709. je bila sagrađena »vrlo slavna kolegijalna
    kraljevska bazilika Guadalupe«. Posveta je bila svečano obavljena. To
    je najveća crkva u Meksiku, a možda najbogatije i najraskošnije urešena
    u cijeloj Americi.

    Godina 1791., 1828. i 1888. je bazilika bila obnovljena i
    proširena. Godine 1895. je bila obavljena krunidba čudesne slike u
    prisutnosti 28 nadbiskupa i biskupa i preko 100.000 vjernika, koji su
    klicali: »Živjela Marija, Kraljica Meksika i Cesarica Amerike!«

    Godine 1945. je bila obavljena druga krunidba, još svečanija,
    prigodom zlatnog jubileja prve krunidbe, na završetku Marijanskog
    kongresa, u prisutnosti nadbiskupa, biskupa, svećenika i redovnika svih
    naroda Amerike, uz ogromno mnoštvo vjernika.

    Tom se zgodom sluga Božji veliki Pijo XII u svojoj poruci obratio
    Svetoj Mariji od Guadalupe riječima: »Vaše čelo danas ponovno krunimo,
    da uvijek bude pod Vašom moćnom zaštitom čistoća i cjelovitost svete
    vjere u Meksiku i u cijeloj Americi. Uvjereni smo da će Amerika i
    Meksiko biti sigurni od propasti dok god ćete Vi biti priznati njihovom
    Kraljicom i Majkom.« To je dobro rečeno: Sveta Marija od Guadalupe je
    Cesarica svih triju Amerika.

    Od jednostavnog susreta Presvete Djevice s bezazlenim Indijancem, koji je odmah potpuno odgovorio na njezin

    poziv, potekle su velike stvari, u fizičkom redu, što se mogu
    vidjeti, fotografirati, opisivati. Ali bezbrojne su mnogo čudesnije,
    neprestane, neizrecive i neistražive milosti, duhovne i tjelesne, što
    ih čini sama Sveta Marija Guadalupska, što ih ona sipa na duše
    pojedinaca, na skupine, na društvo i na narode što se njoj utječu. Zato
    se ona i htjela ovdje ustoličiti. Ona je to sve i kazala u svojem
    susretu s Juanom prvoga dana.

    Presveta Djevica je kazala 9. prosinca 1531.: »Odavle ću ja
    sipati cijelom čovječanstvu svoju ljubav, svoje milosrđe, svoju pomoć i
    svoju zaštitu.« To je ona činila kroz četiri vijeka i pol. Dala je
    svoju preslavnu čudesnu sliku da svjedoči o njoj, o njezinoj dobroti, o
    njezinoj moći, o njezinoj velikodušnoj darežljivosti u bazilici
    Tepeyaca. Ta je bazilika danas u samom gradu Meksiku, ali ne zato što
    bi bila premještena u grad, nego zato što se taj ogromni grad, s više
    od četiri milijuna stanovnika, proširio i obuhvatio Tepeyac sa svojim
    veličanstvenim spomenikom.

    Svake godine dolaze milijuni hodočasnika u tu baziliku. Ima mnogo
    hodočasnika što se samo na koljenima približavaju bazilici moleći
    krunicu i pomičući koljena na svaku »Zdravo Marijo«.

    Naš Gospodin je nedavno izrazio jednoj staroj franjevačkoj
    redovnici u Meksiku, svojoj »glasonoši«, želju da se u toj bazilici
    usredotoči »Djelo naknade«, što bi ga po Njegovoj uputi vršio ženski
    redovnički red istoga imena, kao nacionalno Djelo naknade, dočim bi u
    bazilici Svetoga Petra u Rimu to Djelo naknade za cijelu Crkvu vršio
    poseban muški red.

    Potresna je povijest mnogih svetih mučenika što su bili suđeni na
    smrt od g. 1913. do 1940. pod Carranzom, Obregonom, Callesom i
    Cardenasom i umirali s poklicima: »Živio Krist Kralj! Živjela Djevica
    Guadalupska!«

    Danas Meksiko pruža prizor brze i snažne obnove.


    (Ovo poglavlje sastavljeno prema članku što ga je napisao Louis
    Even, pod naslovom: »L'Imperatrice des Ameriques. Notre Dame de
    Guadaloupe. Toute bonté de Mère, toute munificence de Souverraine« u
    kanadskom listu »Vers Demain«, od kolovoza 1970., str. 1-9 i prema
    knjizi Msgr Charles-Eugène Roy pod naslovom: »La Vierge de Guadaloupe,
    Impératrice des Amériques«.)





      Sada je: pet pro 09, 2016 6:20 pm.