Pobožnost Svetoj Elizabeti Ugarskoj

Sveta Elizabeta Ugarska
Zaštitnica Franjevačkog Svjetovnog Reda



Elizabetin život i primjer za nas

1. Elizabetina obitelj i prvi dom

Svaki svetac je osoba koja ima svoju obitelj i svoju kulturu. Različitost kulture u kojoj svetac živi, koja nam je poznata, pomaže obogatiti naše razumijevanje univerzalnosti evanđelja.
Elizabetina ljudska povijest bila je dio njezine povijesti kao svetice. Ona je kći ugarskog kralja Andrije II. Rođena je 1207. godine, oko 200 godina nakon što je narod njezinog oca prihvatio kršćanstvo. Jedan od predšasnika bio je kralj Stjepan I. (975-1038.), prvi kralj koji je postao kasnije svetac. Njegov sin, sv. Emeric (1007 – 1031), također je čašćen kao svetac.
Elizabeta je imala također i njemačko porijeklo - njezina majka Gertruda. Majčina sestra Hedviga (1174-1243), koja se udala za kneza Henrija, bila je svetica. Dakle, činjenica je kako je Elizabeta imala veliki broj svetih predšasnika i k tome bogata obiteljska tradicija za nasljedovanje.
Kad joj je bilo samo 4 godine, Elizabeta ostavlja svoju obitelj jer su je roditelji zaručili za Ludviga IV, budućeg tirinškog grofa, koji je tada imao 11 godina. Dva svećenika, Farkasius i David, pratili su je u novu zemlju, novi dom, da je podsjete na njezinu baštinu.
Elizabetina slava kao svetica trebala je, dakle, doći napuštajući svoj dom i odlazeći na tirinški dvorac, gdje je trebala postati slavna po svom radu sa siromašnima i bijednima, te gdje je postigla svetost sa svojim mužem.
Ali, ona nije zaboravila svoje porijeklo i posjetila je Mađarsku kao mlada udana žena. Ali nakon smrti muža, radije nego da ide kući, ona je izabrala živjeti u svojoj novoj zemlji, gdje je mogla ostvariti životnu odluku da pomaže siromasima.

Duhovna misao
Božje obećanje Izraelcima bilo je dano kroz ljudsku kulturu i pretke. Abraham je napustio svoje ognjište da ispuni plan koji je Bog imao za njega. Za uzvrat, Bog ga je nagradio.
"Gospodin reče Abramu: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov." (Post 12, 1-2).
Elizabeta je doživjela isti poziv, i njezin život je također postao blagoslov za buduća pokoljenja.

Obiteljske i kulturne tradicije
U prvom dijelu raspravljali smo o tome što su Elizabetini korijeni i njen poziv da napusti vlastitu zemlju značili u njenom životu. Sada se želimo usredotočiti na to što ta iskustva znače u našim životima, i za našu svakodnevnu duhovnost!
Elizabeta je bila odvojena od svega što je znala kao dijete i bila je poslana u Njemačku, u dom svog budućeg muža. Svi smo mi, prije ili kasnije, osjetili nekakav oblik odvajanja u životu. Živimo u dobu velike mobilnosti u kojem ljudi mogu putovatiu nove gradove ili čak nove kontinente kako bi našli bolje mogućnosti. Drugi su bili prisiljeni napustiti svoje domove zbog rata, siromaštva ili ugnjetavanja. Bilo voljno ili ne, napuštanje svega što smo znali iza sebe je iskustvo puno nesigurnosti, prilagodbe i vrlo često straha, osamljenosti i žaljenja.
Elizabeta je gledala na novi život, u novoj domovini, kao Božju volju za nju. Vidim li ja u iskustvu odvajanja, odlazaka, Božje navođenje i prepoznajem li i prihvaćam mogućnosti koje se pružaju? Prihvaćam li situacije i ljude koji prelaze moj put kao one poslane od Boga, koji mi daje snagu i otpor i čini me jačim kroz takve situacije? Elizabeta je zasigurno osjećala osamljenost i nostalgiju, ali je prevela ovo iskustvo u suosjećanje prema drugima. Činim li ja isto dok sam osamljen?
Elizabeta je gajila sjećanje na svoju domovinu i njene običaje, dok je u isto vrijeme učila i prihvaćala jezik i tredicije svog novog doma. Jesam li svjestan kulturnog naslijeđa i tradicije moje obitelji? Koje duhovne vrednote u njima mogu obogatiti moj život i kulturu oko mene?
Možemo proširiti ova razmišljanja i dalje. Jedan od naših zadataka kao svjetovnih franjevaca je dovesti Božju ljubavsvijetu oko nas. Kako mi gledamo na one koji žive bliz nas, koji pripadaju drugim kulturama, ili na one koji su odvojeni od svojih obitelji, bilo da su imigranti, radnici iz drugih zemalja, pojedinci ili obitelji kojetraže nove mogućnosti? Prihvaćamo li ih i pokušavamo li uopće pomoći im da se uklope u društvo? Pokazujemo li poštovanje prema njihovim kulturama? Pozivamo li ih da se pridruže našoj zajednici vjernika i župi?

Iz Svetog pisma
Cijela knjiga o Ruti nudi mnogo odraza o ovom predmetu: govori o teškoćama imigracije u starom Izrelu: to je priča o Izraelskoj ženi imena Naomi koja je ostavila svoju domovinu zbog gladi, i on njenoj pokćerki Ruti. Iz ljubavi, Ruta je pratila svoju pomajku, židovku, u Izrael, prihvatila Židovsku religiju i tamo se oženila.
"Ne ugnjetavaj pridošlicu! Tâ znate kako je pridošlici; i sami ste bili pridošlice u zemlji egipatskoj." (Izl 23,9)
"I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem." (Lk 13,29)

Iz Pravila Franjevačkog svjetovnog reda 2,13:
"Kao što Otac u svakome čovjeku gleda lik svoga Sina, Prvorođenoga među mnogom braćom, neka tako i svjetovni franjevci prihvaćaju sve ljude poniznom i prijaznom dušom kao dar Gospodnji i sliku Kristovu."

2. Mladost na tirinškom dvoru

Elizabeta je odrasla na dvorcu u Wartburgu, nasuprot gradića Eisennach-a sa svojim budućim mužem, Ludvigom, te njegovom braćom i sestrom. U to vrijeme dvorac Wartburg bio je jedan od najbogatijih, najljepših dvoraca u Europi, a raspoloženje je bilo svjetovnog duha.
Međutim, Elizabeta je vrlo rano postala svjesna Boga i Bog ju je privukao sebi svojom ljubavlju. Ona je bila fascinirana kapelom na dvorcu i pronašla bi bilo kakvu ispriku, i dok je igrala, da uđe u kapelu i pokloni se pred oltarom.
Iako je odgajana i rasla u bogatstvu i raskoši, postala je svjesna svojih dužnosti prema susjedima. Kad bi nešto dobila u igri, podjelila bi s djecom koja su bila siromašna.
Elizabetina rastuća ljubav prema Bogu vodila ju je da se žrtvuje za njega. Ostavila bi igru ili ples nakon prvog kruga i „ostatak dala Bogu“. Prestala je nositi neku od paradne odjeće kao žrtvu.

Duhovna misao
Temelj za naš budući život leži u našem djetinjstvu i mladosti. Svetost također započinje u djetinjstvu, jer učenje za predanje sebe Bogu je proces koji traje cijeli život. To je ukratko sažeo sv. Pavao:
"Zaklinjem vas stoga, braćo, milosrđem Božjim, prinesite sebe kao žrtvu svetu i ugodnu – kao svoje duhovno bogoštvolje. Nemojte se prilagođavati ovomu svijetu! Naprotiv, preobličavajte se obnovom svoga uma da mognete uočavati što je volja Božja: što je dobro, ugodno i savršeno!" (Rim 12,1-2)
Trajno, kroz njezin život, Elizabeta je tražila kako sebe predati Bogu na taj način.
"Tko god dolazi k meni te sluša moje riječi i vrši ih, pokazat ću vam kome je sličan: sličan je čovjeku koji gradi kuću pa iskopa u dubinu i postavi temelj na kamen. A kad bude poplava, nahrupi bujica na tu kuću, ali je ne može uzdrmati jer je dobro sagrađena. A koji čuje i ne izvrši, sličan je čovjeku koji sagradi kuću na tlu bez temelja; nahrupi na nju bujica i umah se sruši te bude od te kuće razvalina velika." (Lk 6, 47-48).

ODGOJ MLADIH
Odvajanje od materijalnog za Boga, zemaljski i nebeski dom
Prema raznim studijama razvojne psihologije, danas znamo kako svaki čovjek ima mogućnost da prihvati duhovne stvarnosti i djeluje po njima. Ova svijest i potreba za duhovnim životom traje naš životni vijek. To nije nešto što možemo odgoditi dok ne odrastemo. Za svakoga to mora biti svakodnevna i konstantna želja u procesu preobraćenja.
Preobraćenje, koje je središnji koncept pokore kod franjevaca, znači stavljanje Boga u centar našig života. Prema Sv. Franji, ono što mi radimo određuje tko smo mi iznutra. Ako volimo Boga i činimo pokornička djela, kako predajemo svoje srce Isusu, stvarati ćemo plodove koji će poboljšati ne samo naš život, već i život onih koji dođu u kontakt s nama.
Ako ljubimo Boga, činimo žrtvu za njega, ili za druge, kako bi im bilo lakše. Elizabeta je činila žrtve za Boga svaki dan, od svog djetinjstva i te žrtve su pomogle učiniti je svetom.
Dok se borimo za to kontinuirano preobraćenje, moramo se neprestano prisjećati kako je naš pravi dom na nebu. Moramo misliti na stvarnost neba, kao i Elizabeta, radije nego na zemaljska bogatstva i popularnost.

Duhovna misao
Je li Bog zaista centar mog života? Slijedim li Boga dan za danom kako bi me mjenjao svome obličju? Mislim li često o mom nebeskom domu? Učim li djecu da misle o Bogu od samih početaka njihova života? Učim li ih žrtvi za Boga?
Iz Svetog pisma:
"Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene." (Izl 20, 2-3)
Isus mu reče: "Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci." (Mt 23, 37-40)
"Nemojte dakle zabrinuto govoriti: 'Što ćemo jesti?' ili: 'Što ćemo piti?' ili: 'U što ćemo se obući?' Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati." (Mt 6, 31-33 i Lk 12, 29-31).

Iz Pravila FSR-a:
Pismo sv. Franje braći i sestrama pokornicima
"[Oni koji čine pokoru su] Svi koji ljube Gospodina svim srcem, svom dušom i svom pameti, svom snagom (Mk 12,30) i ljube svoje bližnje kao same sebe (Mt 22,39), a mrze svoje tijelo s njegovim manama i grijesima, te primaju tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista i donose dostojne plodove pokore." (Pobudnica svetoga Franje pokorničkoj braći i sestrama)
Iz Pravila FSR-a 7:
"Kao ‘pokornička braća i sestre’, zbog svoga poziva, a pokretani snažnom silom Evanđelja, neka svoj način mišljenja i djelovanja usklađuju s Kristom po potpunoj i savršenoj unutrašnjoj promjeni koju samo Evanđelje naziva imenom ‘obraćenje’, a koje se - zbog ljudske slabosti - danomice mora ostvarivati."

3. Brak

Godine 1221., s četrnaest godina, udala se za grofa Ludviga IV. iz Tiringije. Ona je za zabave imala malo vremena jer je već s 15 godina postala majka, rodivši prvoga sina, u 17. godini rodila je kćerku, a u 20. godini još jednu kćerku.
Elizabeta je shvatila da brak nije samo sredstvo za sreću ili osobno ispunjenje, nego i poziv, toliko ozbiljan kao redovnički poziv. Brak je shvatila kao i sredstvo kojim se ostvaruje svetost.
Elizabeta je jedna od nekoliko oženjenih/udatih ljudi koje je Crkva kanonizirala sve do nedavno. Ona je svetica ne zato što nije imala problema, nego zato jer je nadišla/pobijedila svoje probleme. Živjela na dvoru u vrlo nemoralnoj sredini, s mnogo iskušenja. Ali, ona je bila odlučna u izbjegavanju tih zamki.
Kao i druge žene, Elizabeta je morala tražiti ravnotežu između svoga rada, svoje djece, pažnje prema mužu i obevazama prema Bogu.
Živeći na dvorcu i u braku s mužem koji je bio bogat, kod Elizabete je stvaralo određene poteškoće u braku. U njezinom nastojanju za jednostavnim životom suprostavljala se želja službenika na dvoru za što većim bogatstvom i imetkom. Naime, službenici koji su radili za njezinog muža iznuđivali su nepravedne poreze od naroda. Elizabeta, kao reakcija na tu nepravdu i kao upozorenje mužu - ne bi ništa jela od onoga što bi dolazilo od nepravedno stečenog novca. Ta nepravda stajala je, možemo reći, kao zid između nje i njeznog muža. Muž joj je obećavao da će se sitaucija primijeniti i podržavao ju je u njezinom nastojanju za pravednošću.

Duhovna misao
I jedno i drugo (i Elizabeta i njezin muž Ludwig) zajedno su pokušavali ispuniti riječi sv. Pavla:
"Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje." (1 Kor 13,4-8)
Isto tako su pokušali živjeti riječi iz Evanđelja: "Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge." (Iv 13,34-35).

Duhovnost braka kao svjetovnog stanja života
Naš je poziv kao svjetovnjaka pridonjeti spasenju i obnovi svijeta u Isusu.
Oni od nas koji su oženjeni čine to jedni kroz druge. Ljubav muža i žene, kako nam Sv. Pavao kaže, je znak Kristove ljubavi za njegovu crkvu. Kada dajemo sebe svojim supružnicima u nesebičnoj žrtvi ljubavi koju nam je Krist dao u svojoj ljubavi za crkvu, Kristova ljubav postaje vidljiva svijetu oko nas.
Ta nesebična žrtva je također vidljiva kroz djecu kojoj se dajemo i za koju se žrtvujemo. Možemo to učiniti samo ako je Bog već centar naših života.
Elizabeta i Ludvig su učinili Krista vidljivim kroz svoj brak zato jer je On bio centar njihovih života. Neprestano su se „jačali i hrabrili jedno drugo u molitvi i služenju Bogu“. Oblikovali su Kristovu ljubav žrtvujući se jedno za drugo. Ludvig je često imao jako malo vremena da bude sa Elizabetom, jer se ona molila noćima; njen rad i za siromašne i za pravdu često mu je uzrokovao teškoće i donosio kritike, ali on ih je prihvatio u duhu žrtve. Elizabeta je žrtvovala svoju želju da bude sa svojim suprugom kad je on često putovao, čak je i prihvatila žrtvu njegova života na Križarskim ratovima. Na taj način njihova je ljubav donosila dobar plod, ne samo u njihovoj djeci nego i u primjeru nesebične žrtve u ljubavi koju su dali jedno drugom.

Duhovna misao
Je li Bog centar mog braka? Kako mogu pokazati Kristovu nesebičnu žrtvu mom supružniku? Hoće li drugi moći vidjeti Kristovu ljubav kroz moj brak?

Iz Svetog pisma
Muževi bi trebali voljeti žene kao svoje tijelo. Onaj tko voli svoju ženu, voli i sebe. Jer nitko ne mrzi svoje tijelo nego ga pazi i štiti, kao što Krist štiti svoju crkvu, jer smo mi dijelovi njegova tijela.
"Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. Doista, mi smo udovi njegova Tijela! Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. 32Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu." (Ef 5, 29-32)
"Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam." (Iv 15, 13-14)

Iz Pravila FSR-a 2,17:
"U obitelji neka žive duhom franjevačkoga mira, u vjernosti i poštivanju života, nastojeći da im to postane znakom svijeta koji je već obnovljen u Kristu. Neka osobito oženjeni, proživljavajući milost sakramenta ženidbe, u svijetu svjedoče ljubav kojom Krist ljubi svoju Crkvu."

4. Majčinstvo

Elizabeta i njezin muž imali su troje djece: Herman (umro u 18. godini), Sofia i Gertruda (rođena nakon očeve smrti).
Elizabeta je znala i vjerovala da su "djeca dar od Boga, plod utrobe njegova je nagrada" (Ps 127,3). Elizabeta je doživjela mnogo patnje i tjeskobe s obzirom na svoju djecu:
kad nije znala gdje ih smjestiti;
kad nije imala hrane za njih;
kad je bila prisiljena odreći se djece - da mogu imati nešto za jesti.
najmlađu kćer morala je dati u samostan, koja je kasnije postala opatica u samostanu Altenberg;
odreknuće od djece prikazala je kao žrtvu Bogu.
Za Elizabetu je bilo važno da je njezinoj djeci Bog na prvom mjestu. Jednom je rekla kako bi joj bilo draže da njezin sin Herman postane franjevac nego car. Čak i njezin ponos na djecu ili što bi oni mogli postati nije bilo tako važno kao što je bilo važno stanje njihovih duša.

Duhovna misao
Riječ Božja: "Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce." (Pnz 6, 5-7).

RODITELJSTVO
Kao majka, Elizabeta nam je mnogima najbliža. Veliki broj ideja o odgoju djeteta su bile drukčije u njeno vrijeme, ali ona nam daje vrijedan primjer akako se uvjeriti da Bog mora doći prvi u životu našeg djeteta.
Znamo malo o tome kako je Elizabeta učila svoju djecu o Bogu i moralnim vrijednostima, ali u njihovim životima su bili vidljivi plodovi koje su donjele njene instrukcije. Možemo biti sigurni kako je največi utjecaj na njih ostavilo njeno učenje temeljeno na primjerima. Njena djeca su mogla vidjeti svoju majku koja izdvaja mnogo vremena na pomoć siromašnima i kako daje od svojih usta da bi dala drugima za vrijeme gladi. Kasnije je bila protjerana skupa sa svojom djecom zato što nije htjela jesti hranu zatrovanu prijevarom i krađom od siromašnih. Ta spremnost njihove majke da se odrekne svega kako bi slušala Boga, se jako dojmila njene starije djece, Hermana i Sofije.
Elizabeta je bila pažljiva oko pitanja poziva njene djece. Ona i njen muž nisu negirali mogućnost predavanja jednog djeteta vjerskom životu. Osjećali su da bi njihov sin Herman bio izvrstan vladar, čak i car. Pa ipak, Elizabeta je jednom rekla kako bi prije voljela da njen sin bude fratar, nego car. Herman je već odavno vladao Turingijom kada je umro u 18. Godini.
Prije nego je njen suprug otišao u Križarske ratove, gdje je na posljetku i umro, odlučili su dati njihovo još nerođeno dijete u samostan u Altenburgu. Dijete je bilo kći Gertruda. Kada je odrasla, Gertruda je potvrdila odluku svojih roditelja. Postala je jako religiozna i naposljetku postaje nadstojnicom samostana u Altenburgu. Osnovala je bolnicu u samostanu, kad joj je umrla majka, i tamo se brinula za bolesne. Elizabetina kći Sofija je također slijedila put svoje majke i nije zaboravila lekcije koje je naučila; ona i njen suprug, Henri, vojvoda od Brabanta, osnivaju bolnicu za siromašne.
Djeca su darovi od Boga, darovi koji su nam dani na samo neko vrijeme. Ovo nas vodi jednom od dijelova Elizabetinog života koji je nama najteži. Nakon što je bila protjerana i osuđena na siromaštvo. Elizabeta nije znala gdje da skrbi za svoju djecu. Morala ih je dati na brigu kako bi odrasli u sigurnosti. Kad je uščla u religiozni život i bolničku skrb, brigu o njenoj djeci je podizala njena obitelj. Elizabeta je morala napraviti žrtvu pred Bogom iz straha za svojom djecom. Od tad, prepušta ih u Njegove ruke.
Ono što je Elizabeta učinila čini se ekstremnim. Ali bilo tko ima djecu ima periode u kojima se boji za njih, posebno kada postoje situacije koje me možemo riješiti. Često se bojimo za njihovu budućnost. Voliti svoju djecu dok odrastaju također znači pustiti ih da budu slobodni voditi svoj život i ići svojim putem. Moramo shvatiti kako su stvari u osnovi u Božjim rukama, kao što je Elizabeta shvatila. Isus nas podsjeća u Evanđelju (Mk 10:29-30): moramo uvijek prvenstveno misliti na navještanju, čak i ako se tiče naše obitelji, čak i kad to znači donjeti teške odluke.

Duhovna misao
Učim li svoju djecu samo riječima ili i primjerom? Govorim li im o različitim pozivima u životu? Puštam li svoju djecu kad je potrebno? Vežem li ih radi navike ili radi straha, onemogučavajući im mogućnost da se sami razvijaju?

Iz Svetog pisma
"Upućuj dijete prema njegovu putu, pa kad i ostari, neće odstupiti od njega." (Izr 22,6)
Reče Isus: "Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja - i u budućem vijeku život vječni." (Mk 10, 29-30)

Iz Pravila FSR-a (2, 17)
"Jednostavnim i otvorenim kršćanskim odgojem neka misle na poziv svakoga člana, neka radosni sa svojom djecom idu svojim ljudskim i duhovnim putem."

5. Susret s franjevcima

Manja braća došla su u Eisenach, glavni grad Tiringije, potkraj god. 1224., ili na početku 1225. Manja braća su propovijedali puku ono što su čuli i doživjeli od sv. Franje. Glavni naglasak u propovijedanju bio je u poticanju da se živi pokornički, tj. da se odbaci svjetovni život, da se moli, trapi i vježba u djelima milosrđa. Taj način života opisuje Franjo u Pismu svim vjernicima pokornicima. Elizabeta je ženski lik koji najistinskije utjelovljuje Franjin pokornički duh.
Što je naučila tada o životu sv. Franje i radu franjevaca koji su išli bosi i prosili po cijelome svijetu imalo je ogroman utjecaj na Elizabetu. Sama je govorila:
"Ovo je kako ću ja hodati kad budem išla prositi i podnositi bijedu za ljubav Božju".
U tom trenutku njezina života to je bilo teško ostvariti za ženu s obitelji. Jedan od franjevaca, brat Ruđer, postao je njezin duhovni učitelj. Poticao ju je da sačuva čistoću srca prema Bogu, poniznost i strpljivost, poticao ju je na molitvu i djela milosrđa.“
Njezine su služavke poput nje uzele sivo odijelo i zauzimale se u istoj nakani svjedočenja Božjeg milosrđa; jele su i radile zajedno, izlazile su zajedno pohoditi kuće siromaha ili pronaći hranu za potrebne.
Na povratku su zajedno molile. Pravno odobrenje takva načina ženskoga zajedničkog života, bez stroge klauzure, trebalo je čekati stoljeća kako bi ga Crkva priznala. Život u samostanu bio je jedini način što ga je Crkva dopuštala za ženske redovničke zajednice.
Raspravljalo se je li ili nije franjevačka trećoredica? Treba pojasniti kako se u Elizabetino vrijeme još nije koristio pojam trećoredica. Postojali su, međutim, mnogi pokornici; mnogi su ljudi iz puka živjeli pokorničkim životom što ga je pokazao sv. Franjo, a proširila njegova braća.
Svjedočanstva koja se odnose na njezino franjevašto:
Poznato je da je Elizabeta darovala franjevcima crkvu u Eisenachu;

Tkala je platno za franjevački habit;

Kad je bila „protjerana“ s dvorca, sama i napuštena, tražila je od franjevaca da otpjevaju Te Deum kao zahvalu Bogu.

Na Veliki petak god. 1228., nakon što je stavila ruke na ogoljeni oltar, položila je javni zavjet u franjevačkoj crkvici. Uzela je sivo pokorničko odijelo kao vanjski znak.

Četiri služavke, koje su ispitane u postupku proglašenja sveticom, i same su uzele sivo odijelo. Ova «nevrijedna tunika», u kojoj je Elizabeta zaželjela da je pokopaju, značila je da joj je redovničko zavjetovanje dalo novi identitet.
Bolnicu u Marburgu (1229.) je stavila pod zaštitu sv. Franje koji je samo koji mjesec ranije bio proglašen svetim.

Nepoznati autor iz Zwettla tvrdi da je “obukla sivo odijelo manje braće”.

Elizabeta je, bez dvojbe, znala uskladiti obje životne protežnice, bliskost s Bogom i zauzeto služenje siromasima: "Mariam induit, Martham non exuit", obukla se u Mariju, a da nije skinula Martu.

Duhovna misao
Razabirući naš poziv i put koji trebamo slijediti vidimo da je to proces koji traje cijeli život. Često druženje s ljudima koji žive poziv - pomaže nam. Frnjevci su naučili Elizabetu o životu i učenju sv. Franje te pomogli da ona može razabrati svoj put u životu. Od tada je neprestano nastojala slijediti ta učenja.
Elizabeta ne samo da je učila od franjevaca; ona im je osobno pomagala u njihovu služenju. Ova obostrana pomoć je primjer za nas u odnosu prema svima koje susrećemo.
Zalaganje što ga je Elizabeta pokazala u življenju siromaštva, u darivanju svega i prosidbi, ne bijahu li osobine što ih je Franjo tražio od svojih sljedbenika?

Upoznavanje franjevačke obitelji i crkve;
Duhovno vodstvo
Elizabetino prvo susretanje s Fratrima u Eisenachu, naposlijetku vodi do velike promjene u njenu životu. Već je počela osjećati poziv da postane sve više odana Bogu, brizi za siromašne i dovođenju Evanđelja svijetu. Ali franjevci koje je susrela, pomažu joj usmjeriti njenu pažnju određenim aspektima Evanđelja u franjevačkom pozivu. To je proces koji smo svi prošli. Naša moć rasuđivanja i naš inicijalni period formacije, bili su od vitalne važnosti našoj odluci da se pridružimo FSRu. Ali formacija koja se nastavlja je i dalje jako važna. Tu nalazimo konstantnu potrebu za pomoći od cijelog bratstva i duhovnih asistenata FSRa. To je osnova na kojoj moramo biti sigurni da smo je "izgradili na stijeni".
Elizabetin prvi franjevački duhovni voditelj, brat Rodeger, je učio "očivati čistoću, poniznost i strpljenje te da ostane budna u molitvi, da se prepusti milosti". Važno je primjetiti kako su Rodegerovi savijeti bili razumljivi i primjenjivi na sva područja njenog života. Počelo je s brakom, gdje je čistoća označavala uređenje tog odnosa i njena fizičkog odnosa prema Bogu. Nastavilo se na molitvu i strpljenje u njenim odnosima prema drugima i njenom životnom pozivu da služi siromasima. Mi znamo da su sva ova učenja bila odražena u Elizabetinu životu; to zači da je bila vjerna uputama koje je dobivala. Ovaj period razumijevanja je naposlijetku odveo do toga da je postala jednom od franjevačke braće i sestara pokornika.
Nije samo bitno da imamo dobru formaciju, već i da očuvamo i nastavimo rasti u svom pozivu. Moramo se neprestano pitati uređujemo li svoj život prema Evanđelju i živimo li franjevačke vrline siromaštva, jednostavnosti, poniznosti, milosti, ljubavi i mira. Ne možemo ići do pola puta ove obaveze, jednom kada se na nju obvežemo, ili odustati, jer mi smo obećali Bogu našom ulogom u redu. Elizabeta je bila potpuno predana svom predanju u životu.
Mi imamo svoje duhovne asistente među franjevcima da nam pomognu očuvati "vjeru u karizmu" i vjernost u poštovanju Pravila.
Danas u FSR-u, kao individualni svjetovni franjevci i kao bratstva, nosimo veliki udio odgovornosti u svom svjetovnom pozivu, ali također moramo imati osjećaj za ostale dijelove bratstva "franjevačke obitelji" na koje je naš red „vezan stoljećima“. Trebali bismo se uvijek osijećati zahvalnim za one koji su nam pomogli na našem putu i biti spremni ponuditi našu pomoć zazvrat, baš kao što je Elizabetu zahvalnost fratrima odvela radu potrebama u njihovom služenju.
Molimo se za svoje duhovne asistente i za porast poziva njihovom redu. Moramo raditi kao vitalni dijelovi Crkve, kao cijelina i za svoju župnu zajednicu, dok pokušavamo "održati svoju franjevačku karizmu".
Kao grofica Elizabeta je odigrala veliku ulogu u životu svoje župe u Eisenachu. Preuzela je ulogu u raznim slavljima i dovela svoju djecu u crkvu na obred pročišćavanja.
Tražila je vodstvo samog Pape dok je nastavila živjeti franjevačku karizmu i boreći se nači oblik religioznog života nakon suprugove smrti.
Slušajmo Papu i biskupe, koji su nam poslani od Boga, dok slijedimo svoj poziv u redu.

Iz Svetog pisma
Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer - utemeljena je na stijeni. (Mt 7, 24-25)
Reče mu Isus: "Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje." (Lk 9, 62)
"Isus reče dvanaestorici: Zaista, zaista, kažem vam: Tko primi onoga kojega ja šaljem, mene prima. A tko mene primi, prima onoga koji je mene poslao." (Iv 13, 20)

Iz Pravila franjevačkog svetovonog reda
Poglavlje I.: "Među duhovnim obiteljima koje je Duh Sveti podigao u Crkvi, Franjevačka obitelj okuplja sve one članove Božjega naroda - svjetovnjake, redovnike i svećenike - koji se osjećaju pozvanima slijediti Krista stopama sv. Franje Asiškoga. Oni žele na raznovrsne načine i u različitim oblicima, ali u međusobnom životnom zajedništvu, unazočiti karizmu zajedničkoga Serafskog oca u životu i poslanju Crkve."

Iz Pravila FSR-a 26:
"Kao konkretni znak zajedništva i suodgovornosti vijeća će različitih razina - po Konstitucijama - zatražiti od poglavara četiriju franjevačkih obitelji, s kojima je svjetovno bratstvo stoljećima bilo povezano, sposobne i spremne redovnike za duhovne asistente."
Da promičemo vjernost karizmi kao i poslušnost pravilu, kako bi dobili pomoć u životu bratstva, voditelja bratstva, u dogovoru sa vijećem, trebamo se pobrinuti za redovite pastoralne posjete kompetentnih osoba na polju religijske kulture, kao i posjeta franjevaca iz viših bratstava, prema normama konstitucije.

6. Elizabetina savjest i osjećaj pravednosti

Elizabeta je uvidjela da je svaki siromah ili bolesnik ili margalizirana osoba na koju je naišla bila dijete Božje, brat i sestra Isusa Krista. Zbog toga, svaki ljudski život bio je bogatstvo za nju; siromah, bolesnik ili hendikepirani bio je osoba posebnog dostojanstva, uključujući i nerođenu djecu.
Elizabetin ispovjednik, Conrad marburški, naučio ju je uvijek slijediti načela savjesti. Ona je znala da siromašni ne trebaju samo utjehu, nego i pravednost isto tako.
Elizabeta je također pokušala sačuvati dostojanstvo siromašnih ljudi s kojima je dolazila u kontakt. Priznanje ljudskog dostojanstva zahtjeva od nas djelovati ne samo s ljubavlju i utjehom za nesretne nego i čuvanje njihovih ljudskih prava i stvarajući pravdu za njih, uključujući pravo na rad.
Znajući da siromašni često nisu imali plašt, ona bi providila plašt od najbolje tkanine i pripremila im za pokop radeći svojim rukama. Bila je svjesna da je rad jedna od stvari koji pridonosi ljudskom dostojanstvu.
U ono vrijeme, kao i danas, siromaštvo je mnogo utjecalo na život majki s djecom. Elizabeta se brinula za trudnice, čineći sve da majke imaju dovoljno hrane, novca i odjeće da se mogu brinuti za sebe i svoje dijete.

Duhovna misao
Sv. Jakov: "Čujte, braćo moja ljubljena: nije li Bog one koji su svijetu siromašni izabrao da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva što ga je obećao onima koji ga ljube? A vi prezreste siromaha! Ne tlače li vas upravo bogataši? Ne vuku li vas baš oni na sudove? Ne psuju li oni lijepo Ime na vas zazvano? Ako doista izvršujete kraljevski zakon po Pismu: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga, dobro činite; ako li ste pristrani, grijeh činite i Zakon vas osuđuje kao prijestupnike." (Jak 2,4-5)
Današnja kultura smrti očajno treba učiti tu istinu.

Pitanja savjesti, mira i pravednosti
Za vrijeme prve godine formacije raspravljali smo Elizabetino vođenje za savjesti i njenu brigu za pravdom. Ove godine bi se trebali fokusirati na principe savjesti i djelovanja u pravednosti i miru u zajednici u kojoj živimo.
Svatko od nas ima urođeno znanje moralnog zakona „zapisanog u našim srcima“ i biti ćemo opominjani po tome, kao što nas podsjeća Sv Pavao (Rimljanima 2:15). Formacija naše dobre savjesti znači slušati i razumjeti što Bog zapovijeda, činiti to svojim i biti sposoban prosuditi moguće akcije u našim životima u svjetlu ovih učenja. Elizabeta je morala napraviti odluke koje se odnose na njenu savjest. Morala se zapitati jesu li neki njeni postupci zapravo suučesništvo u nepravdi. Zato je odbila nepravedno stečenu hranu na stolu svoga supruga, a kasnije od svoga šurijaka. Činiti prave stvari prema našoj savjesti je često vrlo teško. Elizabeta je svejedno činila teške stvari kako bi izbjegla i najmanju nepravdu, čak i kad su te stvari bile protivne politici njenog supruga.
Ali, Elizabeta nije morala izbjegavati da bude partner u nepravdi, već je morala i glumiti. Kao vladar i kao individua, slušala je glas potlačenih i išla im u pomoć. Dosta vremena smo zadovoljni kada uradimo minimum kako bi izbjegli etiketiranje, i tako teža djela pravednosti ostaju nedovršena. Jesam li više zaokupljen samo izbjegavanjem zla ili radnjama dobra?
Elizabeta je činila oboje zato što je to htjela, kao što Sv. Franjo kaže, da se pojavi potpuno iskrena pred Bogom, kao netko kome je stalo do Krista u njoj, i kao netko tko dopušta Kristu da se pokaže kroz njene radnje. Tako i s nama. Jesu li sve moje aktivnosti takve da ljudi u njima vide Krista? Je li moj život dosljedan u mojim vjerovanjima?
Kao kršćani mi moramo nositi vjeru u dostojanstvo svih ljudi kao djece Božje, kao braće i sestara u Kristu. Moramo biti u vezi sa pitanjima pravde, mira i prava svakog čovjeka i njegova dostojanstva, prava na rad i dosljedan život naroda. Progovaram li kada su prava čovjeka i njegova dostojanstva oskvrnjena u mom okruženju, susjedstvu, gradu, ili gledam u drugom smjeru?
Živim li umjereno prema svojim mogućnostima, ponašam li se odgovorno prema onome što posjedujem, i koristim li višak da pomognem drugima?
Pratim li društvena zbivanja i informiram li se o pravima tako da mogu glasati prema svojoj savjesti?
Jesam li zabrinut ljudskim pravima u svijetu?
Koje pozitivne stvari možemo mi kao bratstvo činiti da unaprijedimo mir, pravdu i ljudska prava?

Iz Svetog pisma
Što me zovete 'Gospodine, Gospodine!', a ne činite što zapovijedam? (Lk 6,46)
Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: "Hajdete u miru, grijte se i sitite", a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi. (Jak 2, 15-17)
Ta kad se god pogani, koji nemaju Zakona, po naravi drže Zakona, i nemajući Zakona, oni su sami sebi Zakon: pokazuju da je ono što Zakon nalaže upisano u srcima njihovim. O tom svjedoči i njihova savjest, a i prosuđivanja kojima se među sobom optužuju ili brane. To će se očitovati na Dan u koji će, po mojem evanđelju, Bog po Isusu Kristu suditi ono što je skriveno u ljudima. (Rim 2, 14-16)

Franjevački dokumenti
"Majke smo mu, kad ga po božanskoj ljubavi i čistoj i iskrenoj savjesti nosimo u svome srcu i tijelu (1 Kor 6,20). Rađamo ga svetim djelovanjem koje drugima mora svijetliti kao primjer (Mt 5,16)." (Pobudnica svetoga Franje pokorničkoj braći i sestrama)

Iz Pravila FSR-a 15:
"Neka se svjedočenjem svoga humanog života i hrabrim pothvatima, bilo pojedinačnim bilo zajedničkim, uključe u promicanje pravednosti, osobito na području javnoga života, preuzimajući na sebe, u skladu sa svojom vjerom, i stvarne obveze."
Iz Pravila FSR-a 16:
"Rad neka smatraju darom i sudjelovanjem u stvaranju, otkupljenju i služenju ljudskoj zajednici."
Iz Pravila FSR-a 19:
"Kao nositelji mira i svjesni da taj mir treba neprestano izgrađivati, neka pomoću dijaloga pronalaze putove jedinstva i bratske sloge, pouzdavajući se u nazočnost božanske klice koja je u čovjeku, kao i preobražajnu moć ljubavi i opraštanja."

7. Susret sa siromašnima

Elizabeta je živjela kao bogata žena na dvorcu, ali nije ignorirala što se događalo u svijetu. Postala je svjesna ljudske bijede koja ju je okruživala. U tom smislu je napuštala dvorac i pomagala siromašne, a za uzvrat – oni su promjenili nju.
U svoj Oporuci, sv. Franjo piše da je pravi početak njegova obraćenja bio susret s gubavcima. Vidio je trpećeg Krista u njima. Elizabeta je također vidjela Krista u njima. Elizabeta se brinula o gubavcima perući im noge, tješeći i dajući im milostinju.
Strašni mirisi nisu je mogli odvratiti od želje za pomaganjem i siromašnim i bolesnima. Štoviše, uskraćivala je hranu za sebe i davala onima u potrebi. Bila se ljubezna i osjećajna da su je djeca siromašnih zvala "majkom".

Duhovna misao
Naš susret sa siromašnima trebao bi nas voditi da vidimo Krista u drugima, osobito u onima koji trpe i pate. Takav susret trebao bi nas voditi da dajemo najosbniju i istinsku pažnju, kao što bismo to učinili za Krista, jer su oni njegova braća i sestre.
Naš susret sa siromašnima trebao bi nas promjeniti isto tako kao i naučiti nas da se žrtvujemo za druge i živimo na jednostavan način.
Sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva. Nakog toga će kralj reći onima s desne strane: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; , bijah go, i obukoste me; bijah bolestan, i pohodiste me; bijah u tamnici, i dođoste k meni.’ Kralj će im odgovoriti: ‘Zaista kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće.’ (Mt 25,32-36.40)

Susret sa siromašnima, vidjeti Krista u siromasima
Sv Elizabeta je najpoznatija po svojoj ljubavi prema siromašnima, po nečemu što reflektira njenu pravi duh Franjevaštva. Naš zadatak ove godine jeistražiti njen život u odnosu sa našim pozivom kao svjetovnih Franjevaca. Možemo naučiti mnogo iz njenog primjera i primjera Svetog Franje o tome kako pristupiti i susresti se sa siromašnima.
Prvo, moramo uvijek gledati na siromahe onako kako Krist gleda na nas. Sv. Franjo kaže "kada vidiš siromaha, to ti daje sam Bog i majka siromaha".
Kada je Elizabeta okupala i obukla siromaha u bolnici u Marburgu, rekla je svojoj prijateljici Irmingard: "Koje dobro za nas da možemo okupati i obući našeg Gospodina na ovaj način" (iz Svjedočenja služavki).
Kako bi doprli do siromašnih moramo biti spremni zbilja ih znati. Nismo li često u iskušenju predrasuda, brzih zaključaka o životima drugih, posebno onih koji se muče sa siromaštvom?
Sv. Franjo je tražio od jednog od braće da zatraži oprost nakon što je oštro osudio namjere jednog siromaha (). Elizabeta je znala da je važno sresti i učiti o siromašnima prije pomaganja istima. Njena prijateljica Isentrude je svjedočila: „Ona bi pitala gdje žive, promatrajući ih bila bi inspirirana milosrđem i suosjećanjem.
Nebitno koliko daleko su živjeli i nebitno koliko je blatna i teška cesta bila, posjetila bi ih, ulazila bi u njihove male skromne sobice (Svjedočenja služavki).
Naše pravilo traži od nas "utvrđivanje društva" sa siromasima. Kako bi to mogli učiniti, moramo biti spremni ući u njihove živote, i biti spremni pustiti ih u naše živote. To je ono što je Elizabeta činila kad se ponašala poput kume siromašnoj djeci i pohodila sprovodima siromašnih.
Naše pravilo traži od nas da budemo „na istoj razini“ sa siromašnima. Sv. Franjo je rekao da nije htjeo od braće da sjede na finim sjedalima kada su siromašni sjedili na podu. Elizabeta je stala među siromašnim ženama za vrijeme crkvenih obreda, kao jedna od njih. Zbog toga su siromašni znali da je njena ljubav iskrena.
Naše pravilo nas traži da pomognemo siromašnima stvoriti "uvjete života dostojne onih otkupljenih po Kristu". Zbog toga je potrebno ponuditi i više od samo trenutne pomoći. Moramo raditi tako da situacija siromašnih mora biti poboljšana i dio pravog ljudskog dostojanstva. Elizabeta je to činila sa siromašnima zahvaćenima glađu uThuringiji. Nije im samo dala hranu i odjeću, već i mogućnost da rade i sami se uzdržavaju. Također je radilana tome da im omogući novi život dušama, pomažući im da se približe sakramentima.
Iznad svega Elizabeta je širila franjevačku radost svim bolesnima, za koje je brinula, kada ih je srela sa najvećom srećom. Njen jedinstven stil ljubavi prema siromašnima je simboliziran u priči o kruhu koji je nosila pod vestom za siromašne, koji se pretvorio u ruže.
To je legenda koja je već ispričana o dosta svetaca. Nije sigurno radi li se tu o povjesnoj činjenici, ali je svakako odraz njenog stava kojim je prilazila siromašnima. Ljepota i miris ruža predstavljaju stav kojim je prilazila i susretala se sa siromašnima - ona koja želi širiti ljepotu Božje ljubavi prema njima.
Podsjeća nas da bi uvijek trebali donositi Božju ljubav na ovaj način svima koje sretnemo.

Duhovna misao
Jesam li spreman ići ispod granice svoje pojave kada se zapitam kakvi su životi i pojava siromašnih? Radim li brze zaključke ili se trudim otkriti pravu situaciju? Jesam li svjestan da kada sretnem siromašne, srećem Krista? Kako bi se trebao ponašati znajući to? Kako možemo utvrditi jedinstvo u župi između dobrostojećih i siromašnijih? U susretu sa drugima, bolesnima i siromašnima, onima u potrebi, dajem li darove poput kruha, koji su neophodni za život, i one poput ruža, koje donose sreću i sjaj?

Iz Svetog pisma
Bogataš se i siromah sreću: obojicu ih Jahve stvori. (Izr 22,2)
A i onome koji ga pozva, kaza: "Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih." (Lk 14, 12 -14).
'Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!' (Mt 25, 35-26, 40)

Iz franjevačkih dokumenata
"Osjećaj bratstva učinit će da se radosno i spremno izjednačuju sa svim ljudima, osobito s onim najmanjima, kojima će nastojati stvoriti uvjete života dostojne stvorenja koje je Krist otkupio." (Pravilo, II, 13).

8. Udovištvo

Kad je umro njezin muž, umrla je i kneginja, a pojavila se pokornica. Među njezinim životopiscima vodi se rasprava, je li bila protjerana iz dvorca u Wartburgu ili je otišla svojom voljom. Razlog za protjerivanje s dvorca nikada u potpunosti nije osvijetljen. Činjenica je kako se nije u potpunosti uklopila u način života među ostalima na dvorcu. Nju su kritizirali zbog njezina načina života kao i zbog njezina stava prema siromašnima i bolesnima.
Djecu su joj oduzeli, a ona se njima u prilog odrekla baštine. Postavši udovica i nezaštićena, oboriše se na nju pohlepa i zavist svojte koja je nikad nije pravo podnosila.
Naime, Elizabetin muž planirao je neko vrijeme provesti s carom Frederikom II. s ciljem da oslobodi Svetu zemlju od Muslimana. Elizabeta je teško prihvatila njegov odlazak jer je očekivala treće dijete. Za ostvarenje svoga cilja čekao je u Otrantu (Italija). Međutim, prije odlaska u tom mjestu, u kampu križara, zavladala je epidemija. Umro je 11. rujna 1227. godine. Kad je čula vijest o njegovoj smrti, plakala je.
Nakon nekoliko mjeseci, kad su posmrtni ostaci muža doneseni iz Italije, ona je prihvatila gubitak muža kao Božju volju, kao žrtvu, i molila ovim riječima: "Gospodine, zahvaljujem ti jer si me utješio na ovim kostima moga muža koje sam toliko željela. Ljubav koju sam imala za njega, ti je poznaješ i ne zavidim na žrtvi koju je moj voljeni želio učiniti za oslobođenje Svete zemlje. Zazivam te, Gospodine, da mi budeš svjedokom kako ne bi spašavala njegov život čak i kad bi to bila samo jedna vlas, ako bi to bilo protiv tvoje volje. Sada preporučujem sebe i njega tvojoj milosti. Neka se tvoja volja vrši u nama."
Elizabeta je vjerovala da žrtve Bogu trebaju biti dragovoljno i od punoga srca. Ona je rekla: "Daj Bogu što imaš i to radosno!" Ona je osluškivala Jobove riječi: "Bog dao, Bog uzeo, neka je blagoslovljeno ime Gospodnje." (Job 1,21).

Duhovna misao
„Blaženi koji su ožalošćeni, jer će se oni utješiti.“
„Ali ja vam kažem: ljubite svoje neprijatelje, činite dobro onima koji vas mrze, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas ogovaraju!" (Lk 6, 27-28).

Suočavanje sa gubitkom, samoćom i gubitkom voljenih
Smrt Elizabetinog muža na njegovom putu na Križarske ratove je za nju predtavljalo veliku žalost. Morala je biti pripremna na njegovu smrt u ratu, i čak je razmišljala što bi učinila nakon toga. Dala je zavjet da će ostati suzdržana nadživi li svoga muža. Ipak, proživila je preveliku tugu njegovom smrću i našla se pred velikim promjenama u svom životu, kako zbog okolnosti, tako i zbog odluka koje je dala sama sebi.
U svojoj tuzi, Elizabeta se predala Božjoj volji. Rekla je: "Ne bi htjela žaliti za njegovim životom, čak i ako to znači izgubiti i jednu vlas na glavi, ako je to protiv tvoje volje. Sada se preporučam, sebe i njega, Tvojoj volji. Neka za nas bude volja tvoja".
Među situacijama koje proživljavamo kada smo lišeni dragih, je velika osamljenost i manjak smisla u našim životima. Kako se Elizabeta nosila sa svojom usamljenošću?
Okrenula se Bogu u molitvi za razumjevanjem, za sposobnošču da dobro prosudi kako joj je papa Grgur IX rekao da učini. Našla je novi smisao u svom životu: i nastavila stvarati zajednicu sestara i graditi bolnicu.
Mnogi od nas će proživjeti gubitak voljenih. Čak i kada smo na neki način pripremljeni na to, tuga nas može potpuno obaviti.
Možemo prihvatiti osamljenost sa Božjom pomoći. I mi također trebamo moliti i razumjeti Božji plan za našu budućnost.

Duhovna misao
Mogu li učiti iz Elizabetinog prihvaćanja tugovanja? Mogu li biti zahvalan za trenutke provedene u sreći sa voljenima, i izraziti čak i u tuzi zahvalnost za te trenutke? Proživljavam li ovo vrijeme samoće kao izazov, da sam tada u potpunosti u Božjim rukama, i da sam spreman na reorganiziranje i fokusiranje svog života?

Iz Svetog pisma
I ode malo dalje, pade ničice moleći: "Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti." (Mt 26,39)

Iz dokumenata FSR-a
"Sjedinjeni s otkupiteljskom poslušnosti Isusa, koji je svoju volju položio u Očeve ruke, neka vjerno ispunjavaju dužnosti svoga vlastitog staleža u raznolikim životnim okolnostima." (Pravilo 10)

9. Progonstvo s dvora

Elizabeta nije ostala u žalosti samo za mužem, nego je uskoro doživjela i nasilni preokret u svom životu. Kao što je rekla Isentrude, svjedokinja u njezinom procesu kanonizacije: "Nakon smrti muža, vazali njezina muža protjerali su Elizabetu i izbacili svu njezinu imovina koju je naslijedila od muža".
Razlog tome nikada nije potpuno objašnjen, ali je proganjanje bilo vjerojatno zbog Elizabetina priješnjega javnog izbjeganja hrane koju su skupljali seljaci (robori) njezina muža; optužili su je za krađu i izopačenost. Uistinu, njezina djela su naširoko bila kritizirana na dvoru i među plemstvom. Za vrijeme njezina života muž joj je dopustio korstiti dio zemlje da sebi može priskrbiti hranu za siromašne. A nakon njegove smrti, neki od službenika dvora spriječili su Elizabetu od korištenja ostavštine u svrhu relijacije. Pretpostavlja se da je svemu tome bio uključen i Henrik, koji je u tom trenutku preuzeo vlast u ime Elizabete i njezinog petogodišnjeg sina.
Povjesinačari se ne slažu u potpunosti s obzirom na to je li Elizabeta bila fizički protjerana s dvora. Neki nami tumače da je ona bila moralno prisiljena napustiti dvor jer bez te ostavštine ona bi radila protiv svoje savjesti jedući zabranjenu hranu. Međutim, prvo objašnjenje je puno bliže stvarnoj činjenici.
Nakon što je napustila dvor, prvu je noć provela u spremištu za svinje. Vjerojatno iz straha prema službenicima dvora jer nitko ne bi ponudio njoj i djeci utočište. Ipak, uspjela je pronaći neko siromašno sklonište.
Elizabeta je trpjela oskudicu, izrugivanje i progonstvo od onih koji su bili njezina staleža, ali sebi nije dopuštala osjećaje ogorčenosti. Upounala je nesigurnost i strah za budućnost, ali je imala povjerenja u Boga.
Siromašna žena, prema kojoj je jednom bila darežljiva, gurnula ju je u blato, ali je ona se jednostavno zasmijala i oprala svoju odjeću. To je bilo u vrijeme kad je imala viđenje Krista koji joj se očitovao i pozvao ju je da ga slijedi. Ona je odgovorila: "Gospodine, ti želiš biti sa mnom a ja želim biti s tobom i nikada se ne želim odijeliti od tebe."

Duhovna misao
Elizabeta je slijedila primjer Isusa uzvraćajući dobrim na zlo: Nego, velim vama koji slušate: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. (Lk 6, 27-28).
Elizabetino iskustvo patnje bilo je što jju je približilo KRistu i sudjelovanju u njegovoj patnji. Osobno iskustvo siromaštva vodilo ju je većem razumijevanju siromaštva kao potpune osvisnosti o Bogu i drugima.
Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! (Mt 5, 10)

Nošenje sa stalnim promjenama u našim životima
U dodatak na duboke promjene koje je doživila u životu prihvativiši siprugovu smrt, Elizabeta je prošla kroz mnoge teškoće, uključujući oduzimanje zemlje koje je dobila mirazom i primanja svoga supruga, izbačenje iz dvorca, i progon i porugu od njenih neprijatelja, vazala njenog supruga. Također se morala nositi sa oštrinom svog ispovjednika Conrada Marburskog. Ali je uvijek ostala mirna i radosna u Bogu.
Rekla je jednoj od svojih služavki kako da se nosi sa takvim nevoljama:
"Moramo nositi takve stvari rado, jer je i s nama kao i sa travom koja raste u rijeci: kada rijeka raste trava je potučena, pada dolje i izravnava se, a voda prelazi preko nje i ne čini joj zlo. Kad poplava prestane, trava stoji uspravno u svojoj snazi, sreći i užitku. Mi bismo trebali činiti isto kada je potreba: saviti se i poniziti, i nakon toga ustati sretno i voljno".
Mi doživljavamo mnoge slične stvari, kao kad izgubimo posao, prolazimo financijske teškoće,kada nas ne razumiju na poslu, ili nas drugi tračaju i napadaju naš ugled. Trebamo se sjetiti da je Sv. Franjo molio pjevajući: "Moj Bog, moje sve", zato jer je uvijek više brinuo o tome što Bog misli o njemu, a ne što drugi misle. Znao je da "savršena sreća" ne leži u tome da radimo stvari kako mi želimo, nego u patnji i podnošenju patnje strpljivo. Moramo uvijek biti spremni podnjeti teškoće ugledavšo se na Kristov križ, podnošenje udaraca sa Isusom, i udaraca koje je on podnio za vrijeme svoje muke, kako je Elizabeta radila.

Duhovna misao
Prihvaćam li nevolje i teškoće, materijalne i duhovne, kao Božju volju? Smatram li takve stvari sljeđenjem Krista i ugledanjem na njegov križ, i shvaćam li da mogu doživjeti „savršenu sreću“ na taj način? Vidim li da taj put, na kojem se činim slab, čini jaču osobu od mene, ne lomi me nego me čini slobodnim?

Iz Svetog pisma
Isus reče: Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne. A govoraše svima: "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti." (Lk 9, 22-24)

Iz dokumenata FSR-a
"Neka slijede siromašnoga i raspetoga Krista, priznavajući ga također i u poteškoćama i u progonstvima." (Pravilo, II, 10)

10. Pokornički i molitveni život

Dok je muž bio živ, Elizabeta se zavjetovala sačuvati čistoću ako bi ona njega nadživjela. Nakon njegove smrti, težila je k savršenom jedinstvu s Bogom.
Na Veliki Petak, 24. ožujka 1228. godine Elizabeta je položila svoje ruke na oltar kapele Manje braće u Eisenach-u, odričući se "raskoši svijeta, svoje vlastitie volje i svega što naš Gospodin savjetuje da se odrečemo u evanđelju". Nekoliko mjeseci nakon toga, obukla se u jednostavno i siromašno odijelo i zavjetovala se kao pokornica u Marburgu. I taj su put bili prisutni neka Manja braća. S Elizabetom su se zavjetovale i dvije služavke ili drugarice; one su osnovale malu zajednicu molitve i pokorničkog života.
Papa, koji je kanonizirao Elizabetu, Grgur IX., napisao je: "Obukla je u franjevački habit, u kojem nije propustila, osim zadnjeg dana, da slavi otajstvo muke Gospodnje."
Sada je Elizabeta bila u mogućnosti ispuniti želje da živi u siromaštvu. Svim srcem je ljubila siromaštvo da je rekla bratu Gerardu da bi voljela živjeti potpuno ovisna o milostinji, kao i gubavci.
Elizabeta se posvetila aktivnom životu služenja i tješenja, ali je također bila posvećena i životu molitve. Njezin ispovjednik, Konrardu Marburškom, rekao je: "Usprkos djelima ljubavi, kažem pred Bogom da nisam vidio ženu koja više provodi vremena u kontemplaciji. Jer, Elizabetu su vidjeli i drugi redovnici i redovnice kako se vraća s tajnih mjesta molitve, s licem koje čudesno sjaji, kao da sunčeva zraka dolazi s njezinih očiju".

Duhovna misao
Smisao pokorničkog života jest neprestano obraćanje Bogu. Po tome, mi se odričemo starog života u sebičnosti i umiremo sebi kako bismo živjeli novim životom s Bogom. Elizabeta je ozbiljno shvatila takav pokornički način života te je nastojala potpuno umrijeti sebi da bi živjela za Boga.
Radije je to činila živeći u svijetu nego da je otišla u samostan. Međutim, život u svijetu ne bi smio umrtviti život molitve. Zapravo, neprestana molitva je potrebna da bismo održali odnos s Bogom u trenucima kad nam svijet odvlači pažnju. Elizabeta nam svjedoči da su molitva i kontemplacija moguće i onda kad živimo zauzetim životom.

Sveto pismo
A govoraše svima: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom." (Lk 9,23).

Pokornički i molitveni život. Pokora.
Kako svjetovnjaci mogu biti kontemplativni?
Kada je Elizabeta bila pokajana i predana, te kad je osnovala bolnicu u Marburgu, živjela je konstantan život u pokori i preobraćenju koji je otprije započela. Ali ovaj novi život je zahtjevao i dublju obvezu i veću žrtvu. U njenom životu brige za bolesne, izljevala je na druge plodove svoje žrtve i milosti koje je dobila.
Ove godine u lekciji 3, proučavali smo prirodu pokore i preobraćenja, a u lekciji 5 njenu aplikaciju u našoj formaciji kao svjetovnih franjevaca. Ovdje, kako gledamo Elizabetinu potpunu pokornost u životu, prikladno je raspravljati o plodovima pokore u našim životima služenja drugima, i u našem životu molitve.
Život pokore zahtjeva od nas da se ispraznimo od egoizma i grijeha, i da dopustimo biti ispunjeni Bogom. Također, zahtjeva predanje drugima. Naše pravilo (II, 14) nas podsjeća da, zato što stremimo biti što sličniji Isusu, koji nije bio samo Bog nego i savršeno ljudsko biće, mi moramo oponašati Njega u ljudskim radnjama služenja drugima, pa i najmanjima. Mi trebamo tražiti to služenje, kao što je i Isus oprao noge svojim učenicima (Ivan 13, 12-15). To je Elizabeta činila cijelog svog života, i to bi mi isto trebali raditi. Mi želimo postati više kao Isus i poboljšati se, ne samo zbog nas, nego i zbog drugih. Jer mi smo svjetovnjaci, mi služimo za našu braću i sestre u aktivnom životu u svijetu.
U svom bolničkom radu, kao i u bračnom životu, Elizabetin aktivan život sadrži konteplativnu molitvu. Naše Pravilo (II,8) nas izričito traži da „radimo molitvu i kontemplaciju u svemu što činimo i jesmo“. To znači da kontemplativna molitva mora biti velik dio našeg molitvenog života.
Ali što je kontemplativna molitva? Mi koji slijedimo aktivan život znamo često čuti da je sve što činimo i radimo, ako je ponuđeno Bogu, molitva. Mi također imamo Misu i naše dnevne obrede, liturgijske molitve Crkve. Obije su različite od kontemplacije, podizanja naših misli i srca Bogu. To je tip molitve kojeg često smatramo teškim. Kako možemo, okrenuti brizi za obitelj i posao, dekoncentirani televizijom, internetom i dnevnim razgovorima, naći dovoljno vremena da podignemo dušu k Bogu?
Možemo naći utjehu u činjenici koje su Isusove odlučujuće riječi dale u Evanđelju o životu u kontemplaciji, upućenima zaposlenoj kućanici. Isus je došao posjetiti Martu i Mariju. Marta, koja je bila vješta kućanica-to su aktivnosti koje radimo za Isusa, predstavljaju aktivni život služenja drugima u svijetu. Marija, s druge strane, izabire sjesti poredi Isusovih nogu, slušati njegovu riječ i biti konstantno u njegovoj prisutnosti. Ovo je kontemplacija.
Marta inzistira Isusu kako se Marija ne trudi, kako bi se trebala ustati i pomoći posluživati. Isus kaže Marti: "Ti si ona koja je uplašena i zabrinuta oko mnogo stvari", ali dodaje kako je samo jedna stvar uistinu bitna-slušati njegove riječi (Luka, 10, 41-42). Kontrast između dvaju sestara je često korišten u crkvi kako bi razdjelio aktivni i kontemplativni život, kao dva poziva-jedan za laike i one religiozne koji provode vrijeme u služenju drugima, i drugi za religiozne upuštenima u živote kontemplativne molitve. Ali Isus također kaže Marti, koja živi aktivni život, da treba više mjesta u životu da ga sluša i razmišlja o Njemu.
Svi kršćani bi trebali kombinirati ove dvije sfere. Kao što Sv. Augustin kaže: "Nitko ne treba biti toliko kontemplativan da ne misli dobro o svojim susjedima, niti toliko aktivan da ne traži kontemplaciju u Bogu!"
Bog je prisutan u svakodnevnom životu i u svim fazama života. Možemo se najbolje pripremiti da ga nađemo i uživamo u Njegovoj prisutnosti pojednostavnjujući vanjske aspekte naših života i izbjagavajući površne, bespotrebne, sebične i tašte stvari. Moramo prosuđivati što je zapravo važno u našim životima i eliminirati ili smanjiti druge stvari.
U svom kratkom životu, Elizabeta je razdijelila važno od nevažnog. Mi osjećamo, čitajući njen život, da nikad nije tratila vrijeme, tako da bi imala dovoljno vremena za dobra dijela drugima, kao i za život u prisutnosti Boga.
Možemo podići naša srca Bogu u kontemplaciji za vrijeme naših dnevnih zadataka. Elizabeta je ušla u ovaj tip molitve dok je čekala hranu. Mnogi od nas imaju periode u radnom danu kada naše misli nisu zaokupljene. Često dok peglamo, radimo u vrtu, idemo na posao vlakom ili čekamo u auto dijecu da izađu iz škole, pronaći ćemo vrijeme da podignemo svoja srva Bogu, nego da budemo zaokupljeni Tvom, radiom, magazinima... To zahtjeva disciplinu i predanost. Također zahtjeva shvaćanje da kao predani kršćani, dugujemo to vrijeme našem Gospodinu.
Molimo se da možemo uvijek oponašati Sv. Elizabetu u obje strane njene pokore: molitvi i služenju.

Duhovna misao
Što smatram najvažnijom stvari u mom životu? Ima li Bog važnost koju bi trebao imati? Koje beskorisne ili bespotrebne stvari ispunjavaju moj život? Kako mogu eliminirati neke od njih u svom životu da imam više vremena za molitvu i služenje drugima? Dajem li se u služenje drugima u pravom duhu Krista? Postoje li momenti u mom danu koji su osobito pogodni za kontemplaciju Bogu?

Iz Svetog pisma
Dok su oni tako putovali, uđe on u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: "Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne." Odgovori joj Gospodin: "Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti." (Lk 10, 38-42)
Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: "Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja - Gospodin i Učitelj - vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih." (Iv 13, 12-15)

Iz pravila FSR-a
"Kao što je Isus bio pravi Očev klanjatelj, neka tako i oni nastoje da im molitva i razmatranje budu duša života i rada. Neka sudjeluju u sakramentalnome životu Crkve, osobito u Euharistiji; i neka se pridruže liturgijskoj molitvi u jednome od oblika koje je Crkva predložila, proživljavajući na taj način iznova otajstvo Kristova života." (Pravilo, II, 8).
"Pozvani su zajedno sa svim ljudima dobre volje na izgrađivanje što bratskijega i evanđeoskijega svijeta da bi se ostvarilo Kraljevstvo Božje, svjesni da “svaki onaj koji ide za Kristom, savršenim čovjekom, i sam postaje više čovjek”. Neka stoga s punom odgovornošću obavljaju vlastite dužnosti u kršćanskome duhu služenja." (Pravilo II, 14).

11. Elizabetina darežljivost i bolnica u Marburgu

Kad je Elizabeta primila nasljedstvo koje joj je muž ostavio, ona je iskoristila za gradnju bolnice za siromašne u Marburgu, koja je bila posvećena sv. Franji čije je relikvije papa Grgug IX. poslao za bolničku kapelu (bula – travanj 1229.) To je bila jedno od prvih utemeljenja posvećenih novokanoniziranom svecu iz Asiza.
Elizabeta se nije služila samo srcem, nego i razumom u svome skrbničkom djelovanju. Znala je da je institucionalizirano dobročinstvo djelotvornije i trajnije. Elizabeta je se sagradila svratište za siromašne u Marburgu. Još dok je bio živ muž, pridonijela je osnivanju bolnica u Eisenachu i Gothau. Bolnica u Marburgu, najdraže djelo njezina udovištva.
Jednog dana, kad je bolnica bila sagrađena, dogovorila je dan, skupila je sve što je imala i dijelila u bolnici. Kad je sve bilo podijeljeno, posluživala je ljudima kruh, prala i mazala njihove noge. Siromašni ljudi obnovili su se i duhovno i fizički te su čak počeli i pjevati. Elizabeta je željela ukloniti granicu između siromašnih i bogatih, željela je da se svi ljudi vesele i raduju. Bez iznimke.
Od tada pa nadalje, ona je sebe predala u potpunosti u služenje Božjih siromašaka. Kupala je bolesnike i stavljal ih u krevet, previjala je njihove rane i pripremala ljekove. Brinula se za trudnice i njihovu djecu. Zarađivala je novac za sebe i svoje sestre predući vunu.
Imala je običaj dva puta na dan, jutrom i navečer, osobno obići sve svoje bolesnike. Osobno se brinula za one koji bijahu među njima najodvratniji. Neke je hranila, drugima prostirala, neke na svojim ramenima prenosila i obavljala mnoge druge ljudske usluge.

Sveto pismo
Reče mu Isus: "Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom." (Mt 19, 21).

Djela milosrđa, dohvat. Kako vježbamo svoje služenje?
Jedna od stvari zbog koje je Sv. Elizabeta najpoznatija je njen rad na tjelesnim i duhovnim djelima milosrđa. Koliko mnogo slika, statua i drugih umjetničkih dijela pokazuje nju kako hrani gladnoga, daje piti žednomu i kako posjećuje bolesne! Svjedočenja za vrijeme njenog kanonizacijskog procesa nose obilan broj svjedoka njenog rada ovog važnog dijela kršćanskog života. Kada je proglašena Franjevačkom pokornicom u Marburgu 1229, mogla se dati u potpunosti životu suosjećajne i milostive službe drugima.
Svi kršćani moraju naraviti mjesta u svojim životima za ovaj oblik služenja, i mi koji smo svjetovni franjevci moramo vježbati u duhu Sv. Franje, koji je tražio od fratara da se "vesele kada idu među one koji su prezreni, među slabe i bolesne i gubavce i one koji prose uz cestu", i da se smatraju jednima od njih. Naše pravilo FSRa nas traži da se kanemo zemaljskih dobara kako bi mogli uvijek biti prema dobru koje dobivamo "za dobrobit Božje djece". Među ovima je "Blaženi oni koji su milostivi, jer će se njima pokazati milosrđe" (Mt 5,7).
Stoljećima, crkva nas uči o zemaljskim i duhovnim vrednotama milosrđa. One su obveza koja veže vjernike u zakonima crkve. One su djela suosjećanja temeljena na vrlinama milosti, ali isto i pravednosti, jer to je ono što dugujemo drugima iz čiste humanosti. Mi također imamo pozitivnu zapovijed od Isusa služiti drugima kako bi služili njemu kroz braću i sestre, i njegova potvrda da nađe spasenje ovisi o njima (Mt 25,40).
Iznad svega, znamo da je krajnja baza za sve ljubav Božja: “Znamo i vjerujemo u ljubav Božju prema nama. Bog je ljubav, i tkogod ostane u ljubavi ostaje u Bogu i Bog u njemu“ (1 Ivan 4, 16). Naše pravilo FSRa kaže nam da izgradimo "više bratski i evanđeoski svijet". To je ono, mi uzimamo druge kao našu braću i sestre ne samo na ljudskoj razini, nego i sa i u duhu Krista.

Tjelesna djela milosrđa:
Gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesna i utamničenika pohoditi, roba otkupiti, mrtva pokopati

Duhova djela milosrđa:
Dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grešnika pokarati, žalosna i nevoljna utješiti, uvredu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi, za žive i mrtve Boga moliti.

Ove dvije liste su indikacija da efektivna ljubav mora služiti cijeloj osobi. Kada je Elizabeta dala milostinju siromasima koji su se okupili skupa u dvorištu bolnice, nije samo dala kruh i brinula se za njihovo tjelesno dostojanstvo opravši im noge, nego je dala da se zapali lomača za njih kako bi mogli podići svoje duše. Siromašni, okrijepljeni duhovno i tjelesno, počeše pjevati. Elizabeta je rekla svojim sljedbenicima "vidite, rekla sam da moramo usrećiti ljude". Posjedovala je duboko razumjevanje dualnog aspekta rada i milosrđa.
Unutarnji duh u kojem se vježbaju djela milosrđa je isto tako važan kao i vanjska aktivnost. Papa Benedikt XVI nam kaže: "Sveti Pavao, u svojoj himanu milosrđu (usp. 1Kor 13), nas uči kako je uvijek više nego sama aktivnost: Ako dam sve što imam, i dam tijelo da se spali, a nemam ljubavi, ne dobivam ništa" (v. 3)
Ovaj himan mora biti Magna Charta svega crkvenog služenja... Praktična aktivnost će uvijek biti nedovoljna, osim ako je vidljivo izražena ljubavlju za čovjeka, ljubavlju hranjenom u susretu s Kristom. Moje duboko davanje u potrebi i patnji postaje davanje za druge: ako moj dar nije izvor poniženja, moram dati drugima ne samo ono što je moje, nego i sebe sama; moram biti dar (Bog je ljubav, 34).
Kada radimo djela milosrđa, kao svjetovni franjevci moramo raditi to bratski, "stavljajući se sa svima jednako, pogotovo sa najmanjima" (Pravilo 13). Trebamo vježbati "konkurentno", to znači, dajući sve od sebe u svim aspektima služenja na koje smo pozvani.

Duhovna misao
Od čega se sastoji „duh Kršćanskog služenja“ koji od nas zahtjeva naše pravilo? Je li unutarnji duh milosrđa uvijek prisutan u mom služenju? Služim li se uvijek i fizičkim i duhovnim aspektom djela milosrđa? Kojim ljudima u našoj župi i našem gradu trebaju moji talenti? Kako najbolje možemo doći do njih i služiti im?

Iz Svetog pisma
"Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’" A kralj će im odgovoriti: 'Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!'" (Mt, 25, 35-36.40)
Blaženi milosrdni, jer će postići milosrđe. (Mt 5,7)

Iz Franjevačkih dokumenata
"Osjećaj bratstva učinit će da se radosno i spremno izjednačuju sa svim ljudima, osobito s onim najmanjima, kojima će nastojati stvoriti uvjete života dostojne stvorenja koje je Krist otkupio." (Pravilo II, 13).
Iz Pravila FSR-a 14:
"Pozvani su zajedno sa svim ljudima dobre volje na izgrađivanje što bratskijega i evanđeoskijega svijeta da bi se ostvarilo Kraljevstvo Božje, svjesni da “svaki onaj koji ide za Kristom, savršenim čovjekom, i sam postaje više čovjek”. Neka stoga s punom odgovornošću obavljaju vlastite dužnosti u kršćanskome duhu služenja." (Pravilo, II, 14).

12. Bolesti i smrt

Za vrijeme posljednih godina svoga života Elizabeta je bila često bolesna. Međutim, bolest je nije obeshrabrila ili udaljila od služenja kojemu je bila posvećena. Čak i kad je trebala biti u krevetu, ona je pripremala vunu za presti.
Elizabeta je oboljela i postala je svjesna da će umrijetu u 24. godini života, ali je to prihvatila kao volj Božju a ne svoju. Svjedoci njezine posljednje bolesti opisuju Elizabetu kao raspoloženu i duboko uronjenu u molitvi. Čak je i pjevala kao odgovor pticama koje su pjevale na prozoru.
Kad je shvatila da je smrt uistinu blizu, rekla je svom ispovjedniku, Konrardu Marbuškom, kako je osjećala potrebu za razmišljanjem o svojoj smrti, o sudu mrtvih i svemogućem Sucu”. Umrla je 17. studenoga 1231. godine.

Duhovna misao
Elizabeta nam pokazuje kako se pripremiti za smrt s radošću s pogledom na ujedinjenje s Bogom.
U vrijeme svoje smrti, Elizabeta je već ostvarila više u 24 godine života nego što će mnogi postići za vrijeme cijeloga svoga života. U nasljedovanju sv. Elizabete važno je za sve nas da budemo spremi položiti račun Bogu za svoj život ako bismo čak i sutra trebali umirjeti.
Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!' (Mt 25, 21)

SMRTI I UMIRANJE. SLABOST NAŠEGA TIJELA - BOLEST
Kao i mnogi od nas, Elizabeta je proživjela bolest, tjelesnu slabost i približavanje smrti. Često je bila bolesna kroz svoje zadnje godine života. Međutim, bolest ju nije obeshrabrila. Oba bi se savjetovala s liječnikom i slijedila njegov savjet, ali bi uvijek radila koliko god je mogla. Čak i više od toga.
Elizabeta je prihvatila tjelsnu slabost, patnju i smrt s velikom vedrinom kao i sv. Franjo, koji je svoje tjelsne boli i čak samo smrt nazvao sestrom. I smrt je jedno od Božjih stvorenja, koje trebamo prihvatiti i blagoslivljati jer je to naše mjesto susreta s Bogom.
Imamo uistinu lijep primjer kod sv. Pavla kako pristupiti razmišljanju o smrti:
"Znam: Krist će se uzveličati u mome tijelu, bilo životom, bilo smrću. Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak! A ako mi živjeti u tijelu omogućuje plodno djelovanje, što da odaberem? Ne znam! Pritiješnjen sam od ovoga dvoga: želja mi je otići i s Kristom biti jer to je mnogo, mnogo bolje; ali ostati u tijelu potrebnije je poradi vas." (Fil 1:20-24)
Shvatiti smrt znači shvatiti vrijednost života. Mi ćemo ili izgubiti nekoliko zadnjih godina života ili ćemo ih provesti za nešto korisno. Bog nam je dao talente, kao što Isus govori u prispodobi (Mt 25, 14-30). Hoćemo li iskoristiti te talente prije njegovog povratka živeći dobar život koji će koristiti drugima?
Trebali bismo biti svjesni da ne znamo trenutak kada će nas Gospodin pozvati. Sv. Mechthild Marburški, mistik u vrijeme Elizabete, rekao je da joj je Bog objavio o njeznoj svetosti. Elizabeti je bilo samo 24 godina kad je umrla. Ipak, kroz to vrijeme svoga života odaslala je jaku poruku svijetu. Mnogi od nas mogli bismo umrijeti u bilo koje vrijeme, bez obzira kako smo mladi.
Elizabeta nam svojim životom želi poručiti: živi tako da kad umreš, možeš pogledati natrag u svoj život znajući da si svoj život stavio u ruke svoga Stvoritelja kao djelo umjetnosti.

Duhovna misao
Prihvaćam li tjelsno trpljenje i slabost od Boga s iskrenošću? Mogu li pronaći način da bolest učinim korisnom, ako ne djelom, onda barem molitvom? Razmišljam li o svojoj smrti s vremena na vrijeme i imam li potrebu pripremati se za nju? Ako bi to bila i večeras, bi li moj život bio pravo služenje Bogu?

Sveto pismo
"Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi. A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi." (Mt 24:42-44)

Pravilo franjevačkog svjetovnog reda
"Ucijepljeni u Kristovo uskrsnuće, koje daje pravi smisao sestri smrti, neka se smireno pripremaju na konačni susret s Ocem." (II, 19).

13. Zaključak

Elizabeta je tražila korjenito nasljedovanje Krista, po primjeru sv. Franje. Odbacila je privide i slavoljublja svijeta, raskoš dvora, udobnosti, bogatstva i sjajnu odjeću. Izišla je iz svoga dvorca i podjenula svoj šator među odbačenima, ranjenima, kako bi im služila. Nije ništa napisala, ali brojni događaji iz njezina života mogu se razumjeti samo polazeći od doslovnoga shvaćanje evanđelja. Prevela je u stvarnost životni program što ga je Isus ponudio u evanđelju.
I za nju, kao i za onu Tabitu u Jopi, o kojoj pišu Djela apostolska, možemo reći: "Njezin se život sastojao samo od djela ljubavi i djela milosrđa koja je činila" (Dj 9,36). Hvala Bogu, i danas ima još Elizabeta, jer ima kršćanske ljubavi, jer ih ima koji su kao i sv. Elizabeta usvojili Kristove riječi, izrečene na posljednjoj večeri: "Ovo je zapovijed moja: ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas! Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje. Vi ste moji prijatelji ako činite što vam zapovijedam" (Iv 15,12-14).
Elizabetina nutarnja goruća snaga proizlazila je iz njezina odnosa s Bogom. Njezina je molitva bila žarka, trajna, a ponekad je prelazila i u ekstazu. Trajna svijest o Božjoj prisutnosti bila je izvor njezine snage, njezine radosti, njezina zauzimanja za siromašne. Ali i susreti s Isusom Kristom u siromasima budili su njezinu vjeru i njezinu molitvu.
Njezino hodočašće prema Bogu obilježeno je odlučnim činima nutrine. Na svršetku života nije zadržala za sebe ništa drugo osim bijedne sive pokorničke tunike koju je željela zadržati kao znak i ukopno odijelo. Istinski je živjela savršenu radost o kojoj je govorio i naučavao Franjo, u mukama, u samoći, u boli. "Trebamo činiti sretnima druge" govorila je sluškinjama-sestrama.
I danas ima Elizabetâ "jer je ljubav Božja izlivena u našim srcima po Duhu Svetomu koji nam je dan" (Rim 5,5).

Pobožnost u čast sv. Elizabete

Pjesma
Predsjedatelj započinje bogoslužje:

Predsjedatelj: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Svi: Amen.
Predsjedatelj: Milost i milosrđe Božje neka ispuni vaša srca!
Svi: I s duhom tvojim!

Predsjedatelj zatim uvede u slavlje ovim riječima:
Braćo i sestre, Božjom Riječju pozvani,
u ovom svetom susretu iskazujemo hvalu Bogu
na daru primjera života
sv. Elizabete Ugarske na njezin blagdan.
Riječ Gospodnja, kao što je bila u njezinu životu,
nek bude živa stvarnost među nama
da bismo mogli prepoznavati bližnje
u potrebi iskazivati im milosrđe.

Pjesma o vrsnoj ženi Izr 31, 10-31
Iz Knjige Mudrih izreka

Tko će naći ženu vrsnu?
Više vrijedi ona nego biserje.
Muževljevo se srce uzda u nju i blagom neće oskudijevati.
Ona mu čini dobro, a ne zlo, u sve dane vijeka svojeg.
Pribavlja vunu i lan i vješto radi rukama marnim.
Ona je kao lađa trgovačka: izdaleka donosi kruh svoj.
Još za noći ona ustaje, hrani svoje ukućane
i određuje posao sluškinjama svojim.
Opazi li polje, kupi ga; plodom svojih ruku sadi vinograd.
Opasuje snagom bedra svoja i živo miče rukama.
Vidi kako joj posao napreduje: noću joj se ne gasi svjetiljka.
Rukama se maša preslice i prstima drži vreteno.
Siromahu dlan svoj otvara, ruke pruža nevoljnicima.
Ne boji se snijega za svoje ukućane,
jer sva čeljad ima po dvoje haljine.
Sama sebi šije pokrivače, odijeva se lanom i purpurom.
Muž joj je slavan na Vratima,
gdje sjedi sa starješinama zemaljskim.
Platno tka i prodaje ga i pojase daje trgovcu.
Odjevena je snagom i dostojanstvom,
pa se smije danu budućem.
Svoja usta mudro otvara i pobožan joj je nauk na jeziku.
Na vladanje pazi ukućana i ne jede kruha besposlice.
Sinovi njezini podižu se i sretnom je nazivaju,
i muž njezin hvali je:
“Mnoge su žene bile vrsne, ali ti ih sve nadmašuješ.”
Lažna je ljupkost, tašta je ljepota:
žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu.
Riječ Gospodnja!
Svi: Bogu hvala!


Zagovorna molitva sv. Elizabeti

Predsjedatelj pozove na molitvu:
Draga braćo i sestre, u ovom trenutku zajedništva,
u zahvalnosti Bogu za ono što nam je dao
da iskusimo kao bratstvo,
pozivam vas da zajedno hvalimo Gospodina
za dar franjevačkoga poziva
i molimo zagovor sv. Elizabete Ugarske.

Predstavnik FSR-a
1. Slavna zaštitnice, Franjevačkog svjetovnog reda i cijele franjevačke obitelji, sv. Elizabeto, koja si od rane mladosti jasno pokazala znakove buduće svetosti: prve svoje riječi upotrijebila si na molitvu i sve svoje čine posvetila djelima milosrđa i ljubavi prema bližnjemu: izmoli svim članovima milost da Bog bude uvijek predmet njihovih misli, i da jedino na njegovu slavu budu upravljena sva dobra djela.
Svi: Amen
2. Zaštitnice, sv. Elizabeto, koja si ustrajala u kreposti makar te je svijet ljuto progonio: izmoli svima milost da ostanu postojani u službi Gospodnjoj protiv svih ogovaranja opakoga svijeta.
Svi: Amen
3. Ljubezna zaštitnice, sv. Elizabeto, tebi je, kad si stupila u red sv. Franje, bila jedna od važnih briga ta da trapiš svoje tijelo noseći pod kraljevskim odijelom pokornički pojas: izmoli svima milost da se uklanjaju lažnim svjetskim udobnostima te slijede kršćansko mrtvenje.
Svi: Amen
4. Uzore ljubavi, sv. Elizabeto, tvoja je najveća radost bila u tome da pomažeš siromasima i nevoljnima: izmoli svima milost da svoje srce otkinu od dobara ovoga svijeta i svi se posvete djelima kršćanskoga milosrđa.
Svi: Amen.
5. Ponizna naša zaštitnice, sv. Elizabeto, premda si bila kraljevska kći i kneževska zaručnica, ipak si dvorila bolesnike i posluživala nevoljne u njihovim potrebama: izmoli svima krepost prave poniznosti da rado poslužuju siromašne i zapuštene te time daju dobar primjer i promiču slavu Božju.
Svi: Amen.
6. Zaštitnice, sv. Elizabeto, tebe je Gospodin Bog posebno ljubio i zato ti je slao teške kušnje: nenadanu smrt muža i gubitak svega imanja; teško si zarađivala svagdašnji kruh za sebe i za svoju dječicu, a za sve to još si bila Bogu svesrdno zahvalna: izmoli svima milost da se rado podlože odredbama Božjim u svim kušnjama, koje će im poslati, da se tako sve jače uz njega priljube na zemlji i što sjajniju krunu zadobiju na nebu.
Svi: Amen.
7. Uzore svetosti, slavna sv. Elizabeto, koja si junačkom strpljivošću snosila okrutna progonstva i još si se Bogu molila za svoje progonitelje unatoč nepravdi koja ti je bila nanesena: izmoli svima milost da oproste od svega srca onima koji su ih uvrijedili i da im vrate dobro za zlo.
Svi: Amen.
8. Velika pokornice, sv. Elizabeto, ti se nisi htjela povratiti u očinski kraljevski dvor ni ponovno udati, već si radije izabrala iz ljubavi prema Bogu mrtvenje sve do smrti koju si rado primila iz ruke Božje u 24. godini života: moli za sve članove franjevačke obitelji da i oni ustraju u vjernosti Isusu cijeli svoj život te tako zadobiju vječno blaženstvo.
Svi: Amen.
9. O sveta Elizabeto, koja si u obilnoj mjeri posjedovala duh sv. Franje: molimo te užezi u svima vatrenu serafsku ljubav i pomozi da sve do smrti žive po njegovu duhu. Daj da jednom, kao članovi velike serafske obitelji, budu primljeni u nebesku domovinu i da se ondje sa sv. našim Utemeljiteljem i s tobom uvijek vesele i slave neizmjerno milosrđe Božje.
Svi: Amen.

R. Moli za nas sveta Elizabeto.
O. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se.
Milosrdni Bože,
prosvijetli srca svojih vjernih slugu i službenica,
i udijeli nam, po slavnom zagovoru blažene Elizabete,
da preziremo radosti ovoga svijeta
i veselimo se nebeskoj utjesi.
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen.

Molitva u čast sv. Elizabete

MOLITVA U POVODU
800. OBLJETNICE ROĐENJA SV. ELIZABETE UGARSKE

Oče nebeski,
ti si nam u svetoj Elizabeti Ugarskoj
dao novi uzor kršćanskog života,
supruge, majke, udovice,
pokornice i milosrdne žene,
kontemplativne, brižljive i djelatne
žene u svijetu.
Daj da svatko od nas
slijedi njezine svijetle primjere,
te u svojim obiteljima i bratstvima
očituje nazočnost Isusa Krista
u siromašnima i onima koji trpe.
Daj nam odvažnost da živimo,
uz milost Duha Svetoga,
savršenu franjevačku radost,
vršeći mir i dobro,
opraštanje i pomirenje,
te tako usrećimo ljude
svojega vremena.
Po Kristu našem Gospodinu.
Amen.

Litanije sv. Elizabete Ugarske

Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, Jedan Bože,
Sveta Marijo, Majko milosrđa moli za nas!
Sv. Elizabeto, majko siromašnih
Sv. Elizabeto, koja si u svom srcu imala dar straha Božjega
Sv. Elizabeto, gorljiva u pobožnosti
Sv. Elizabeto, pobožna i ljubljena učenice Isusova
Sv. Elizabeto, nasljedovateljice svetoga Franje
Sv. Elizabeto, plemenita po vjeri i po rođenju
Sv. Elizabeto, predana djelima pobožnosti
Sv. Elizabeto, koja si noći provodila u molitvi
Sv. Elizabeto, koja si imala utjehu nebeskih viđenja
Sv. Elizabeto, ljubljena od Boga i od ljudi
Sv. Elizabeto, uzore siromaštva, čistoće i poslušnosti
Sv. Elizabeto, utjeho svojega supruga
Sv. Elizabeto, ogledalo udovica
Sv. Elizabeto, uzore pokore i poniznosti
Sv. Elizabeto, divna vjesnice blagosti
Sv. Elizabeto, prezirateljice raskoši kraljevskoga dvora
Sv. Elizabeto, ljubiteljice Kristova križa
Sv. Elizabeto, svjetlo pobožnih žena
Sv. Elizabeto, hraniteljice siročadi
Sv. Elizabeto, bogata djelima milosrđa
Sv. Elizabeto, tješiteljice ožalošćenih
Sv. Elizabeto, učiteljice siromašnih
Sv. Elizabeto, koja si podnosila poniženja i uvrede
Sv. Elizabeto, koja si dijelila svoje bogatstvo siromašnima
Sv. Elizabeto, strpljiva u protivštinama
Sv. Elizabeto, koja si izrađivala odjeću siromašnima
Sv. Elizabeto, koja si primala putnike i bolesnike
Sv. Elizabeto, pomoćnice nevoljnih
Sv. Elizabeto, primjere duhovne savršenosti
Sv. Elizabeto, koja si obuzdavala isprazan razgovor
Sv. Elizabeto, koju su u smrtnoj tjeskobi razveseljavali korovi anđeoski
Sv. Elizabeto, čudesna u životu
Sv. Elizabeto, pomoćnice u našim molitvama
Sv. Elizabeto, naša predraga zaštitnice
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!

R. Moli za nas sveta Elizabeto.
O. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se.
Milosrdni Bože,
prosvijetli srca svojih vjernih slugu i službenica,
i udijeli nam, po slavnom zagovoru blažene Elizabete,
da preziremo radosti ovoga svijeta
i veselimo se nebeskoj utjesi.
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen.