Portal
Onamo u vjeri i mi putujemo, ohrabreni njihovim zagovorom i primjerom
Svi Sveti
1. studenoga / Svetkovina svih svetih- Sveci i svetice - proglašeni i neproglašeni - naša su braća i
sestre u slavi koji nas potiču svojim primjerom i pomažu svojim zagovorom.
Kršćani Istoka slavili su od 4. stoljeća spomen svih svetih mučenika 13. svibnja ili u nedjelju nakon Duhova. Rimski car
darovao je papi Bonifaciju IV. (608-615) velebnu građevinu rimskog Panteona,
koji već sto godina nije služio kao poganski hram. Papa je 13. svibnja 609. dao
na 28 kola prenijeti kosti mučenika iz katakombi, sahraniti ih u Panteonu i
posvetio je tu građevinu u crkvu svih svetih mučenika. Kroz sto godina razvilo
se štovanje svetaca koji nisu mučenici, pa je papa Grgur III. (731-741) u
bazilici sv. Petra na vatikanskom brežuljku dao sagraditi kapelu svih svetih. U
njoj su se slavili svi sveti l. studenoga. Papa Grgur IV. (828-844) odredio je
da se u cijeloj Crkvi slavi jedan spomen svih svetih, i to 1. studenoga.
Povjesničari kažu da je jedanod razloga za taj datum (a ne 13. svibnja) bolja mogućnost ishrane hodočasnika koji su dolazili u Rim.
Smisao svetkovine vidimo u molitvama dana: u zbornoj ističemo da zajedno slavimo zasluge svih svetih i
prosimo da nam Bog udijeli veće obilje svoga milosrđa što je više naših
zagovornika u nebu. U darovnoj prosimo da se zauzmu za naše spasenje sveti koji
su već postigli besmrtnost. U popričesnoj molimo da kao putnici na zemlji
napredujemo u svetosti.
Saborska obnova donijela je novo predslovlje ove svetkovine u kojoj je istaknuta povezanost Crkve na putu zemaljskom sa svetima u nebu, koji su Crkva na cilju nebeskom:
"Danas slavimo tvoj
sveti grad,
svoju domovinu, nebeski
Jeruzalem;
ondje te zauvijek hvale
preobraženi udovi Crkve,
naša braća i sestre u slavi;
onamo u vjeri i mi putujemo,
ohrabreni njihovim zagovorom
i primjerom."
Ubijelili su haljine svoje u
krvi Jaganjčevoj (Otk 7, 2-4.9-14)
Otkrivenje u poglavljima 4.
do 22. sadrži apokaliptička viđenja Ivana vidioca. Sveti vidjelac želi ojačati
progonjenu braću i sestre u Maloj Aziji potkraj prvog stoljeća te njima i svim
kasnijim čitateljima otkriti smisao povijesti u kojoj se Zmaj sa svojim
sljedbenicima bori protiv Jaganjca i njegovih sljedbenika. Poglavlje 7.
nastavak je viđenja knjige sa 7 pečata "iznutra i izvana ispisane"
(5,1) koja je simbol povijesti svijeta. Između otvaranja 6. i 7. pečata Ivan
vidi 4 anđela koji spremaju eshatonsku nevolju, ali bivaju zaustavljeni dok se
na čelima ne obilježe sluge Božje i sljedbenici Jaganjčevi.
"Opečaćeni su" iz
"svih plemena sinova Izraelovih" (r. 3) te "veliko mnoštvo... iz
svakog naroda i plemena i puka i jezika" (r. 9). U ovom viđenju Ivan
najavljuje posebnu brigu Božju za povijesnu Crkvu, sastavljenu od krštenika iz
različitih naroda svijeta. Drugi dio viđenja prikaz je nebeskog bogoslužja,
gdje proslavljeni mučenici, stradali u progonima od rimske poganske vlasti,
pjevaju zajedno s anđelima uskrslom Kristu, simbolski predstavljenom u
Jaganjcu. Sveci u nebu odjeveni su u
bijele haljine, s palmama u rukama. To je pobjednička boja i pobjednički znak.
"Nevolja velika" iz koje su oni došli jest državni progon kršćana, a
onda kroz povijest to je i svaki ljudski život, jer i u državi naklonjenoj
kršćanstvu nije lagano biti dosljedni kršćanin.
Za vjernike na proputovanju zemaljskom i za one koji su već stigli u nebesku slavu svojstveno je da su
"oprali svoje 417 haljine i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj" (r. 14).
Ovaj izraz podsjeća na krštenje kao životno pranje vjerničkim oslanjanjem na
Krista raspetog i uskrslog. Ef 5, 26 zove sakrament pristupa Kristu i Crkvi
"kupelj vode uz riječ" a Tim 3, 4 "kupelj novog rođenja i
obnavljanja po Duhu Svetom". Oprati životne haljine znači prihvatiti
oproštenje grijeha koje Bog nudi po Kristu u Crkvi. "U krvi Jaganjčevoj"
odnosi se na euharistiju kao sakrament kojim kršćani pod predsjedanjem
zaređenog predstojnika uprisutnjuju smrt i uskrsnuće Kristovo. -Ovo čitanje u
našoj misi znači da su sveci - proglašeni i neproglašeni - postali blizi Bogu i
ljudima ostvarujući u životu krsnu posvećenost i hraneći se na gozbi tijela i
krvi Kristove.
Vidjet ćemo ga kao što jest (1 Iv 3, 1-3)
Ovo je početak odsjeka s poticajima na život dostojan sinova i kćeri Božjih. Ljubav koju nam je
"Bog darovao" jest dioništvo na sinovstvu Isusa, jedincatog Sina
Očeva. Isus raspeti i uskrsli neopoziv je znak i sredstvo ljubavi Božje prema
svim ljudima. "Svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega" -
utjeha je obespravljenim i zapostavljenim kršćanima u ondašnjoj rimskoj državi.
Ako je Učitelj bio zapostavljen, mogu biti i učenici. Udioništvo u Isusovu
sinovstvu nije tek budući dar u vječnosti: "Sad smo djeca Božja!" Tko
je krsnom vjerom pridružen Kristu te se hrani njegovom riječju i sakramentima,
on jest dionik Isusova sinovstva već na ovom svijetu. To pretpostavlja vršenje
Isusovih odredaba, što znači teženje za svetošću koja je krštenjem darovana i
zadana.
Dostojanstvo Božjih sinova i kćeri očitovat će se potpuno i postat će neizgubivo tek po završetku zemaljskog proputovanja, u eshatonu: "Kad se očituje, bit ćemo mu slični, jer vidjet
ćemo ga kao što jest!" "Vidjeti" ovdje znači biti pripušten u
Božju blizinu, iskustveno doživljavati Božju dobrotu i milosrđe. Živjeti s
takvom nadom, znači čistiti se od ljudskih nedostataka, a i to je izraz težnja
za svetošću na koju su u Crkvi pozvani svi krštenici. Takvu svetost postižu
vršenjem svojih ljudskih i vjerničkih dužnosti, obdržavajući kao vrhunsku
zapovijed ljubav prema Bogu i ljudima.
Podnošenje određenih stanja i poduzimanje određenih
akcija (Mt 5, 1-12)
Blaženstva su u današnju
liturgiju uvrštena kao put k svetosti kojim su išli današnji slavljenici i
poticaj nama vjernicima na zemlji da idemo njihovim stopama. Sveci i svetice -
proglašeni i neproglašeni - naša su braća i sestre u slavi koji nas potiču
svojim primjerom i pomažu svojim zagovorom.
Blaženstva su izraz Isusova
pounutarnjenog i eshatonski usmjerenog ćudoreda.
Za razliku od farizeja, koji
su naglašavali obdržavanje izvanjskih propisa radi snošljivog življenja na zemlji
i Božjeg blagoslova u zdravlju i dugom životu, Isus traži moral srca. Sam Isus
je siromah koji pokazuje da u svakoj životnoj situaciji čovjek može ostati
otvoren Bogu i bližnjemu. On je ožalošćeni koji u Bogu traži i nalazi utjehu;
krotki koji ne obavlja nasilno svoje životno poslanje; gladan i žedan
pravednosti kojega će Bog nasititi; milosrdan, čist srcem, mirotvorac, nevino
progonjen. Zato su blaženstva njegov program i primjer pounutarnjenog i
eshatologiziranog ćudoreda.
Ključno je prvo: siromasi duhom.
Ono s tri sljedeća, koja su zapravo podvrste religijski prihvaćenog siromaštva,
predstavlja određena stanja koja su nezaobilazna a čovjek u njima može
raskinuti ovisnost o Bogu i ljudskoj braći i sestrama. Tko ta stanja prihvaća
strpljivo, njegovo je kraljevstvo nebesko. Bog u njemu već sada milosno vlada,
a u eshatonu će ga kvalitetno utješiti. Ispunit će cilj njegova životnog
putovanja. Nasitit će ga životnim smislom, što ne može dati zemaljska hrana i
piće.
U drugom dijelu određene su
akcije koje vjernik može i treba poduzimati. Ovdje je ključno blaženstvo o
čistima srcem koji će Boga gledati. Farizeji su bolesno naglašavali vanjsku
čistoću, odvojenost od pogana i grešnika, pranje zdjela, subotnji počinak,
post. Isus traži unutarnju čistoću srca i nakane. Tko djeluje iz takvog srca,
Boga će gledati, jer je već sada u prijateljstvu s Bogom i fizička smrt neće
raskinuti to prijateljstvo. Među akcijama koje je Isus poduzimao i koje
preporučuje svojim sljedbenicima jest miran suživot i izmirivanje ljudi. One
koji mir čuvaju i miru pridonose Isus uzdiže na rang svojih odnosa s Ocem:
"Oni će se sinovima Božjim zvati!" Makar i ne pripadali izričito među
Isusove sljedbenike, svi koji pravi i trajni mir izgrađuju sinovi su i kćeri
Božje.
Blaženstva su poziv na rast u
svetosti koja nam je svima darovana i zadana.
Uskrsnuće mrtvih snagom Krista
Spomen svih vjernih mrtvih
2. studenoga - spomen svih
vjernih mrtvih /Krštenje je vjernički pristanak uz Isusa i Crkvu. Ono kršteniku
utiskuje duhovni biljeg koji ostaje neizbrisiv. Zato se valjano krštenje ne
može ponavljati. Tko je proputovao zemaljski život opečaćen krsnim biljegom,
ostaje pridružen Kristu raspetom i uskrslom i kroz tajnu fizičke smrt
Prvi kršćani preuzeli su od svojih sugrađana kulturu štovanja mrtvih, ali su odbacili obredno naricanje i gozbe na grobovima
pokojnika. Umjesto toga uveli su molitve za pokojne s misnom žrtvom kao
pridruživanjem pokojnih vjernika Kristu raspetom i uskrslom. To se činilo na
dan ukopa, treći dan od ukopa, zatim sedmi i trideseti dan te na godišnjicu. U
vrijeme progona groblja su bila najsigurnija mjesta za okupljanja vjernika zato
što je država dopuštala i štitila štovanje mrtvih te okupljanje na grobovima.
Godišnji spomen svih vjernih mrtvih počeo se ustaljivati na 2. studenog, sutradan iza Svih svetih kao
blagdana zajedništva Crkve na putu zemaljskom s Crkvom u domovini nebeskoj, u
samostanima klinijevske reforme od početka XI. stoljeća i brzo se proširio po
cijeloj Crkvi. Od XV. stoljeća u Španjolskoj je nastao običaj da tog dana svaki
svećenik smije slaviti tri mise za pokojne, a papa Benedikt XV. proširio je taj
običaj godine 1915. na cijelu Crkvu.
Sabor je u Konstituciji o liturgiji odredio da se preradi sprovodni obred kako bi jasnije "izražavao
vazmeni značaj kršćanske smrti te bolje odgovorio prilikama i običajima
pojedinih krajeva" (SC br.~81). Misal sadrži tri misna formulara za
današnji dan. Čitanja se uzimaju iz Red sprovoda.
Ovdje predlažem treći misni obrazac Spomena svih vjernih mrtvih i čitanja koja su povezana s misnim
molitvama tog obrasca. Dan mrtvih je obnova vjere u uskrsnuće mrtvih, molitva
za naše pokojnike i zahvalnost mrtvima za dobro kojemu su nas učili. Molitve
mise koju odabiremo povezuju smrt pojedinog vjernika s Kristovom smrću i
uskrsnućem, a popričesna ističe da krsna povezanost s Kristom traje i nakon fizičke smrti.
Zborna
Bože, tvoj je Sin pobijedio
smrt i prešao u nebo.
Udijeli svojim vjernim
mrtvima, koji su nadvladali ovaj smrtni život, da uvijeke gledaju tebe,
svoga Stvoritelja i Otkupitelja.
Ovom molitvom izrečena je vjera kršćana da je Isus svojom smrću i uskrsnućem nadvladao smrt i posijao sjeme uskrsnuća u svakog čovjeka osobno. Smrt je prijelaz u trajno
prijateljevanje s Bogom.
Darovna
Gospodine, primi ovaj prinos
što ti ga prikazujemo za
svoju braću i sestre koji su usnuli u Kristu:
ova jedinstvena žrtva
nek im raskine lance smrti te
udu u život vječni
Ovdje je prisutna vjera da pokojnici koji umiru pokajani (ili opremljeni sakramentima vjere) mogu poći u
čistilište kao stanje i mjesto čišćenja. Za njih prikazujemo Kristovu žrtvu da
im Bog izbriše ljudske slabosti i skrati čistilišne muke.
Popričesna
Gospodine, prinijeli smo
žrtvu za tvoje pokojne sluge.
Dao si im milost krštenja,
po velikom milosrđu uvedi ih
u puninu vječne radosti
Krštenje je vjernički pristanak uz Isusa i Crkvu. Ono kršteniku utiskuje duhovni biljeg koji ostaje
neizbrisiv. Zato se valjano krštenje ne može ponavljati. Tko je proputovao
zemaljski život opečaćen krsnim biljegom, ostaje pridružen Kristu raspetom i
uskrslom i kroz tajnu fizičke smrti.
Sve ove misli prisutne su u Prefaciji IV za pokojne u kojoj svećenik u ime sabrane zajednice zahvaljuje
Bogu što Krist "jedini smrt prihvati da nas zakona smrti oslobodi; jedini
je htio umrijeti da mi zauvijek živimo".
Ja znadem dobro: moj
Izbavitelj živi (Job 19, 1.23-27a)
Red sprovoda, str. 38. Ovo je jedno od 7 čitanja iz SZ ponuđenih za red sprovoda i misu za pokojne. Sjetimo se da je Knjiga o Jobu pjesnički spis Staroga zavjeta u kojem je obrađeno pitanje
prisutno kod naroda Starog bliskog istoka: zašto se pravedan i pobožan čovjek
razbolijeva i pati, koji je smisao ljudske patnje na zemlji, bez obzira da li
je nanesena bolešću, prirodnom nepogodom ili zlobom ljudi. Job nije prihvaćao
uobičajeni odgovor ljudi svoga vremena prema kojemu bi patnja bila Božja kazna
za grijehe - javne ili tajne. Za Joba je patnja preozbiljno pitanje da bi se
moglo riješiti kratkim odgovorom, ako je uopće rješivo.
Knjiga je spletena od više naizmjeničnih govora Jobovih trojice prijatelja Bildada, Sofara i Elihua te
Jobovih odgovora. Na kraju progovara Bog koji traži od Joba i njegovih
sugovornika da prihvate svoju ljudsku kontingentnost, jer ne mogu pronaći
odgovore na sve zagonetke života. Naš odlomak je dio Jobova petog odgovora
nakon Bildadova drugog govora. U cijelom odgovoru Job ispovijeda svoju vjeru u
Boga koji kao da ga je u bolesti napustio smatrajući da je to napuštanje samo
privremeno. Predviđa da će njegova bolest uskoro završiti smrću i prihvaća da
je Bog tako odredio, makar Jobu vjernička savjest ne predbacuje da bi takva
prerana smrt bila Božja kazna za osobne grijehe. Bog će ipak jednom pokazati da
je Job živio po njegovu zakonu i nada se da će biti prisutan kad Bog bude
priređivao konačni sud.
Predviđajući svoju skoru smrt, Job u našem odlomku govori: "O kad bi se riječi moje zapisale i kad
bi se u mjed tvrdu urezale; kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen
vječan uklesale". U ono doba pisalo se na koži, na glinenim pločicama
(prijesnim pa se tekst ispekao i transportirao do naslovnika) i na kamenim
spomenicima. Sva sredstva zapisivanja u svome vremenu i kraju Job priziva
stojeći pred smrću i želeći zabilježiti svoju vjerničku oporuku. On se osjeća
nerazumljen od žene koja mu se ruga što je uzaludno bio pobožan a svejedno ga
snašla bolest, izrugan od prijatelja, zaboravljen od mještana.
"Ja sam dobro: moj
Izbavitelj živi" (r. 25).
U skladu s ondašnjom vjerom Židova o odlasku u
Podzemlje svih umrlih, Job ovim izražava uvjerenje da će mu Bog, koji je sami
život, omogućiti u Podzemlju izvjesni stupanj svijesti. Za
"izbavitelj" stoji u hebrejskom goel, a to je rođak koji je bio dužan
pribaviti sredstva za otkup člana obitelji koji je zapao u ropstvo ili za
osvetu rođaka kojemu je nanesena teška nepravda. Smatrajući Boga svojim goelom,
rođakom Job pokazuje da u bolesti i na samrti ostaje otvoren Bogu savezniku
koji vodi računa o svakom čovjeku.
U Starom zavjetu još nije bila iskristalizirana vjera u osobno uskrsnuće. Zato Jobov usklik: "I
posljednji će on nad zemljom ustati" je uvjerenje da će Bog jednom suditi
žive i mrtve te da će njegov sud biti pravedan.
"A kad se probudim, k
sebi će me dići" (r. 26).
Na onom stupnju vjere Job je bio siguran da mrtvi
na neki način dalje egzistiraju i zato je mogao naslutiti "dizanje"
mrtvih na opći sud. U Novom zavjetu iskristalizirat će se vjera u tjelesno
uskrišenje. Job vjeruje da će ga Bog opet uzeti u svoje prijateljstvo: "Iz
svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ću ja kao svojega gledati". On na
samrti vjeruje u Božju naklonost prema čovjeku. Svoje bolesno tijelo on naziva
"put" (hebrejski basar). To je sav čovjek ukoliko je zemljani,
podložan bolesti, smrti i grijehu. Job ovim prihvaća svoju smrtnost i čezne za
trajnim gledanjem Boga.
Krist uskrsnu, prvina od
mrtvih (1 Kor 15, 20-28)
Cijelo 15. poglavlje Prve Korinćanima je Pavlov dogmatski traktat o uskrsnuća Isusa i vjernika koji su mu pridruženi vjerom i krštenjem. Iz Dj 24, 15 vidimo da su Pavao i drugi
misionari propovijedali uskrsnuće "pravednih i nepravednih", to jest
svih ljudi. Ovdje je Apostol prvenstveno okrenut vjernicima koji su po krštenju
pridruženi Kristovoj smrti i uskrsnuću te time sjeme uskrsnuća nose u svoj
zemaljski grob.
Ovo Pavao piše vjernicima koji pod utjecajem ondašnje filozofije nisu cijenili tijelo nego su ga smatrali
zatvorom duha. Smatrali su da Isusovo tjelesno uskrsnuće nije važno, a
vjernicima koji već u ovom životu posjeduju vječni život po milosti Božjoj,
uskrsnuće nije potrebno. Za Pavla kao vjernika sa starozavjetnim poimanjem
ljudske cjelovitosti, sastavljene od duha i tijela, čovjek ne bi bio u
vječnosti sretan, kad i njegovo tijelo ne bi imalo udjela na životu vječnom.
Protiv nekih koji su (u r.12) tvrdili da nema uskrsnuća od mrtvih pa ni Krist nije uskrsnuo, Apostol
snažno tvrdi: "Krist jest uskrsnuo od mrtvih, prvina usnulih!" (r.
20). To je bitni sadržaj koji misionari propovijedaju. Na takav sadržaj vjere
pristaju krštenici kad prije krsta ispovijedaju vjeru Crkve. Stanje pojedinca
poslije fizičke smrti a prije općeg uskrsnuća svetih spisi kršćana nazivaju
"usnućem" u znak vjere da se osoba nije posve ugasila, da je nešto od
ljudskog "ja" i dalje živo. Isus je "prvenac usnulih" zato
što je prvi ustao na novi i trajni život. I to tjelesno ustao. Nakon
"prvenca" slijedit će o općem uskrsnuću i ostali ljudi, svi ljudi, od
kojih će jedni biti probu8eni na uskrsnuće slave, a drugi na vječnu osudu.
Reci 21-23 su usporedba Adama i Isusa. Adamu pripadaju svi ljudi time što su rođeni u zemaljsku egzistenciju.Isusu kao novom Adamu ljudi se mogu priključiti osobnom odlukom. Po prvom Adamu
došla je na svijet smrt kao pripuštenje Božje za izvorni grijeh. Po drugom
Adamu dolazi uskrsnuće zato što Bog prihvaća njegovu smrt i uskrsnuće u prilog
svim ljudima. Uskrslog Krista Pavao drugdje naziva "prvorođencem među
mnogom braćom" (Rim 8, 29), "prvorođencem svakog stvorenja,
prvorođencem od mrtvih" (Kol 1, 15.18). Prvorođenac je u Starom zavjetu i
kod starih naroda bio nosilac obiteljskih prava i tradicije. Isusa je Bog
učinio prvorođencem obnovljenog čovječanstva u kojem grijeh i smrt nemaju
zadnju riječ nad životom pojedinaca, grupa i naroda. U Adamu kao glavi starog
čovječanstva svi umiru, a u Isusu kao glavi novog čovječanstva svi imaju ponudu
uskrsnuća na blaženu vječnost. "Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u
Kristu svi oživjeti" (r. 22).
Ustali dio našeg današnjeg odlomka govori o svršetku svijeta. Krist je prvi ustao od mrtvih a o njegovu
Dolasku slijedit će ostali. Za "svršetak" stoji u grčkom izvorniku
telos što zapravo znači "ispunjenje, postignuće svrhe, završetak". Iz
ovakvog izraza izlazi Pavlovo uvjerenje da ljudska povijest ima cilj prema
kojemu je Bog vodi a dovršit će se ispunjenjem Božjeg plana o svim pojedincima
i narodima. To je svršetak transformacije, ne svršetak uništenja. "Krist
treba da kraljuje" već sada u povijesti ljudskog roda, a o eshatonskom
ispunjenju predat će "kraljevstvo Bogu i Ocu" (r. 24-25). Djelo
spasenja sada se u svijetu odvija tiho i nevidljivo, a o eshatonu će se svima
očitovati. Motiv o podlaganju svih neprijatelja "pod noge svoje" uzeo
je Pavao iz Ps 110, 1. To je u starini bila religiozna pjesma na dan
intronizacije kralja iz Davidove dinastije u Jeruzalemu. Kad je izumrla
Davidova loza, narod je nastavio pjevati ovu nadahnutu pjesmu te u Davidovu
potomku gledati budućeg Mesiju. Za Pavla i prve kršćane Isus je Mesija na kojem
su ispunjena obećanja o Davidovu potomku. On će na kraju povijesti podložiti
sebi protivničke sile koje sada imaju utjecaj na pojedince i cijeli ljudski
rod. Iz daljnjeg teksta izlazi da je glavni neprijatelj proslavljenog Mesije
smrt koju Pavao na liniji starozavjetnih psalama personificira, to jest govori
o njoj kao da je osoba. O ponovnom Isusovu dolasku oživjet će tjelesa mrtvih i
tako će biti definitivno pobijeđena smrt. U r. 27 "... koji mu je sve
podložio" je aluzija na Ps 8, 7 gdje se govori o veličini svakog čovjeka:
"Vlast mu dade nad djelima ruku njegovih i njemu pod noge sve podloži".
Isus je svojom poslušnošću Ocu prvi čovjek svakom žilicom svoga bića odan Bogu.
Bog ga je po uskrsnuću proslavio i dao mu moć (naziv "Gospodin") da
podlaže Ocu nebeskom ljude i duhovna bića u toku povijesti. To je usrećujuće
podlaganje, ne tiranija. Sada proslavljeni Krist vrši Božji suverenitet nad
ljudima i prirodom a o paruziji će se i sam vidljivo, u ime ljudske braće i
sestara, kao utjelovljeni Sin i prvi čovjek, podložiti Ocu nebeskom.
Ovim odlomkom Pavao veže uskrsnuće vjernih mrtvih uz Isusovu uskrsnu proslavljenost te uči da ljudska povijest ide prema cilju koji joj je Bog u Kristu odredio. Moliti za mrtve zato
znači vjerovati u prekogrobni život i u smisao ljudskog života na zemlji
Ja sam uskrsnuće i Život (Iv 11, 17-27)
Red sprovoda, str. 80. Udanašnjem redu sprovoda odraslih ponuđeno je 17 odlomaka kao evanđelje za
sprovod ili za ukopnu misu. Sam događaj uskrišenja Lazara, koji Ivan prikazuje
vrlo opširno radi simbolskog prikazivanja Isusa kao darovatelja života, ponuđen
je u dva odlomka: u prvom je naglasak na razgovoru između Isusa i pokojnikove
sestre Marte a u drugom na samom dozivanju Lazara od mrtvih i Isusovoj sućuti
prema ožalošćenoj obitelji. Uzimamo prvi odlomak jer se u njemu prikazuje
važnost vjere za uskrsnuće.
Radi potrebe da se ukopni obred ne odulji, ispušten je uvodni dio (r. 1-16) u kojem Lazarove sestre iz
okolice Jeruzalema šalju Isusu poruku da je njihov brat ozbiljno bolestan i
mole ga da dođe dok ne bude prekasno. U tim uvodnim napomenama Isus je prikazan
kao prijatelj Lazarove obitelji kod koje je morao za vrijeme svojih
hodočašćenja u Jeruzalem nailaziti s Dvanestoricom. Isus je sa zahvalnošću
prihvaćao gostoprimstvo i pažljivo se ponašao u kući prijatelja da on i njegovi
pratioci ne budu na teret cijeloj obitelji. Znao je prijatelj biti i
prijateljstvo njegovati. Kad je Isus krenuo prema Betaniji, Lazar je već bio
mrtav, a kad je tamo stigao, bio je četvrti dan u grobu. Židovi onog vremena
vjerovali su da se pokojnikov duh zadržava tri dana uz grob a onda nastupa
vrijeme potpunog umiranja. Kroz to vrijeme prijatelji dolaze podijeliti žalost
s ožalošćenom obitelji. Oni su iz Jeruzalema, svetog grada u kojem će vjerski
poglavari nešto kasnije zaključiti da Isus treba umrijeti. U Ivanovoj zajednici
Marta je morala imati važniju ulogu pa joj Ivan prilikom Isusova pohoda
pripisuje dulji razgovor s Isusom. Iz Lukina evanđelja znamo da se više brinula
za dobar smještaj i hranu gostiju, dok je Marija sjedila do Isusovih nogu i kao
prava učenica upijala svaku njegovu riječ.
Marta prilikom susreta zove Isusa Gospodinom, čime ispovijeda vjeru da Bog po njemu djeluje:
"Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god
zaišteš od Boga, dat će ti!" (r. 21-22). Marta priznaje da je Bog izvor
Isusove čudotvorne moći, ali zna da Isus ne pravi čudesa radi impresioniranja
publike. Isus pomno odmjerava kad će se poslužiti čudotvornom moći
iscjeljivanja i oživljavanja mrtvih da bi ljudima objavljivao Boga koji spašava
ne samo duhovno nego i tjelesno.
Isus ožalošćenoj Martinajavljuje da će njezin brat uskrsnuti, a ona iznosi zajedničku vjeru svoju i
Isusovu u opće uskrsnuće o svršetku svijeta. Isus to opće uskrsnuće povezuje s
vjerom u njega i najavljuje sadašnje uskrišenje Lazara u znak da on može
oživljavati mrtve. Značajno je da Isus prema četvrtom evanđelju uči kako vječni
život počinje već za zemaljskog života, po osobnoj i čvrstoj vjeru u njega:
"Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, živjet će. I tkogod živi i
vjeruje u mene, neće umrijeti nikada" (r. 25-26). U ranijem toku svoga
djelovanja Isus je isticao kako je on kruh živi, pastir dobri, vrata k ovcama.
Sada kaže da je uskrsnuće i život. U ovakvim izjavama "Ja sam..."
Isus objavljuje što jest ljudima, što nudi vjernicima. Dakako da time
objavljuje i svoj jedinstveni odnos s Ocem pa govori i što jest obzirom na
Boga, što je u svojoj intimnoj biti. Tko sada vjeruje u Isusa, neće umrijeti
nikada. Vjera u Isusa ne izuzima kršćane od fizičke smrti. Ovdje se misli na
duhovnu smrt kao trajnu i nepopravljivu udaljenost od Božjeg prijateljstva.
Isus garantira već sada prijateljstvo s Bogom koje je pravi život, a fizičkom
smrću ono se samo nastavlja u drugačijem obliku.
Isusovo pitanje Marti tiče se svakog od nas u današnjoj Crkvi i na bogoslužju Crkve: "Vjeruješ li
ovo?" (r. 26b). Nije dosta biti poučen u vjeri i odgojen u religioznoj
obitelji. Svatko mora zauzeti osobni stav prema Isusu darovatelju života. Traži
se osobna vjera.
Marta odgovara da vjeruje
kako je Isus Mesija i Sin Božji, "onaj koji dolazi na ovaj svijet"
(r. 28). Vjeruje da je Božji opunomoćenik, iako će još morati rasti u vjeri da
Isus sada daje život te da može uskrisiti njezina mrtva brata.
Ove misne molitve i čitanja u misama za pokojne s jedne strane sadrže molitvu Crkve za vjerne mrtve a s druge strane tješe vjernike na putu zemaljskom prigodom smrti njihovih najdražih. Ta
dvostruka svrha liturgije za pokojne posebno se vidi u svečanom završnom
blagoslovu na misi za pokojne koji bismo mi svećenici trebali češće
upotrebljavati:
Blagoslovio vas Bog svake utjehe
koji je u neizrecivoj dobroti
stvorio čovjeka i uskrsnućem svoga Jedinca
svima vjernima kao nadu
vječnoga Uskrsa Amen.
Nama koji smo još ovdje na
zemlji na životu, nek udijeli oproštenje grijeha
da pokojnima dade mjesto
svjetlosti i mira Amen.
Mi vjerujemo da je Krist
uistinu uskrsnuo od mrtvih;
dao nam Gospodin s njime
trajno živjeti u nebeskoj radosti - Amen.
KTA/KNI
Svi Sveti
1. studenoga / Svetkovina svih svetih- Sveci i svetice - proglašeni i neproglašeni - naša su braća i
sestre u slavi koji nas potiču svojim primjerom i pomažu svojim zagovorom.
Kršćani Istoka slavili su od 4. stoljeća spomen svih svetih mučenika 13. svibnja ili u nedjelju nakon Duhova. Rimski car
darovao je papi Bonifaciju IV. (608-615) velebnu građevinu rimskog Panteona,
koji već sto godina nije služio kao poganski hram. Papa je 13. svibnja 609. dao
na 28 kola prenijeti kosti mučenika iz katakombi, sahraniti ih u Panteonu i
posvetio je tu građevinu u crkvu svih svetih mučenika. Kroz sto godina razvilo
se štovanje svetaca koji nisu mučenici, pa je papa Grgur III. (731-741) u
bazilici sv. Petra na vatikanskom brežuljku dao sagraditi kapelu svih svetih. U
njoj su se slavili svi sveti l. studenoga. Papa Grgur IV. (828-844) odredio je
da se u cijeloj Crkvi slavi jedan spomen svih svetih, i to 1. studenoga.
Povjesničari kažu da je jedanod razloga za taj datum (a ne 13. svibnja) bolja mogućnost ishrane hodočasnika koji su dolazili u Rim.
Smisao svetkovine vidimo u molitvama dana: u zbornoj ističemo da zajedno slavimo zasluge svih svetih i
prosimo da nam Bog udijeli veće obilje svoga milosrđa što je više naših
zagovornika u nebu. U darovnoj prosimo da se zauzmu za naše spasenje sveti koji
su već postigli besmrtnost. U popričesnoj molimo da kao putnici na zemlji
napredujemo u svetosti.
Saborska obnova donijela je novo predslovlje ove svetkovine u kojoj je istaknuta povezanost Crkve na putu zemaljskom sa svetima u nebu, koji su Crkva na cilju nebeskom:
"Danas slavimo tvoj
sveti grad,
svoju domovinu, nebeski
Jeruzalem;
ondje te zauvijek hvale
preobraženi udovi Crkve,
naša braća i sestre u slavi;
onamo u vjeri i mi putujemo,
ohrabreni njihovim zagovorom
i primjerom."
Ubijelili su haljine svoje u
krvi Jaganjčevoj (Otk 7, 2-4.9-14)
Otkrivenje u poglavljima 4.
do 22. sadrži apokaliptička viđenja Ivana vidioca. Sveti vidjelac želi ojačati
progonjenu braću i sestre u Maloj Aziji potkraj prvog stoljeća te njima i svim
kasnijim čitateljima otkriti smisao povijesti u kojoj se Zmaj sa svojim
sljedbenicima bori protiv Jaganjca i njegovih sljedbenika. Poglavlje 7.
nastavak je viđenja knjige sa 7 pečata "iznutra i izvana ispisane"
(5,1) koja je simbol povijesti svijeta. Između otvaranja 6. i 7. pečata Ivan
vidi 4 anđela koji spremaju eshatonsku nevolju, ali bivaju zaustavljeni dok se
na čelima ne obilježe sluge Božje i sljedbenici Jaganjčevi.
"Opečaćeni su" iz
"svih plemena sinova Izraelovih" (r. 3) te "veliko mnoštvo... iz
svakog naroda i plemena i puka i jezika" (r. 9). U ovom viđenju Ivan
najavljuje posebnu brigu Božju za povijesnu Crkvu, sastavljenu od krštenika iz
različitih naroda svijeta. Drugi dio viđenja prikaz je nebeskog bogoslužja,
gdje proslavljeni mučenici, stradali u progonima od rimske poganske vlasti,
pjevaju zajedno s anđelima uskrslom Kristu, simbolski predstavljenom u
Jaganjcu. Sveci u nebu odjeveni su u
bijele haljine, s palmama u rukama. To je pobjednička boja i pobjednički znak.
"Nevolja velika" iz koje su oni došli jest državni progon kršćana, a
onda kroz povijest to je i svaki ljudski život, jer i u državi naklonjenoj
kršćanstvu nije lagano biti dosljedni kršćanin.
Za vjernike na proputovanju zemaljskom i za one koji su već stigli u nebesku slavu svojstveno je da su
"oprali svoje 417 haljine i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj" (r. 14).
Ovaj izraz podsjeća na krštenje kao životno pranje vjerničkim oslanjanjem na
Krista raspetog i uskrslog. Ef 5, 26 zove sakrament pristupa Kristu i Crkvi
"kupelj vode uz riječ" a Tim 3, 4 "kupelj novog rođenja i
obnavljanja po Duhu Svetom". Oprati životne haljine znači prihvatiti
oproštenje grijeha koje Bog nudi po Kristu u Crkvi. "U krvi Jaganjčevoj"
odnosi se na euharistiju kao sakrament kojim kršćani pod predsjedanjem
zaređenog predstojnika uprisutnjuju smrt i uskrsnuće Kristovo. -Ovo čitanje u
našoj misi znači da su sveci - proglašeni i neproglašeni - postali blizi Bogu i
ljudima ostvarujući u životu krsnu posvećenost i hraneći se na gozbi tijela i
krvi Kristove.
Vidjet ćemo ga kao što jest (1 Iv 3, 1-3)
Ovo je početak odsjeka s poticajima na život dostojan sinova i kćeri Božjih. Ljubav koju nam je
"Bog darovao" jest dioništvo na sinovstvu Isusa, jedincatog Sina
Očeva. Isus raspeti i uskrsli neopoziv je znak i sredstvo ljubavi Božje prema
svim ljudima. "Svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega" -
utjeha je obespravljenim i zapostavljenim kršćanima u ondašnjoj rimskoj državi.
Ako je Učitelj bio zapostavljen, mogu biti i učenici. Udioništvo u Isusovu
sinovstvu nije tek budući dar u vječnosti: "Sad smo djeca Božja!" Tko
je krsnom vjerom pridružen Kristu te se hrani njegovom riječju i sakramentima,
on jest dionik Isusova sinovstva već na ovom svijetu. To pretpostavlja vršenje
Isusovih odredaba, što znači teženje za svetošću koja je krštenjem darovana i
zadana.
Dostojanstvo Božjih sinova i kćeri očitovat će se potpuno i postat će neizgubivo tek po završetku zemaljskog proputovanja, u eshatonu: "Kad se očituje, bit ćemo mu slični, jer vidjet
ćemo ga kao što jest!" "Vidjeti" ovdje znači biti pripušten u
Božju blizinu, iskustveno doživljavati Božju dobrotu i milosrđe. Živjeti s
takvom nadom, znači čistiti se od ljudskih nedostataka, a i to je izraz težnja
za svetošću na koju su u Crkvi pozvani svi krštenici. Takvu svetost postižu
vršenjem svojih ljudskih i vjerničkih dužnosti, obdržavajući kao vrhunsku
zapovijed ljubav prema Bogu i ljudima.
Podnošenje određenih stanja i poduzimanje određenih
akcija (Mt 5, 1-12)
Blaženstva su u današnju
liturgiju uvrštena kao put k svetosti kojim su išli današnji slavljenici i
poticaj nama vjernicima na zemlji da idemo njihovim stopama. Sveci i svetice -
proglašeni i neproglašeni - naša su braća i sestre u slavi koji nas potiču
svojim primjerom i pomažu svojim zagovorom.
Blaženstva su izraz Isusova
pounutarnjenog i eshatonski usmjerenog ćudoreda.
Za razliku od farizeja, koji
su naglašavali obdržavanje izvanjskih propisa radi snošljivog življenja na zemlji
i Božjeg blagoslova u zdravlju i dugom životu, Isus traži moral srca. Sam Isus
je siromah koji pokazuje da u svakoj životnoj situaciji čovjek može ostati
otvoren Bogu i bližnjemu. On je ožalošćeni koji u Bogu traži i nalazi utjehu;
krotki koji ne obavlja nasilno svoje životno poslanje; gladan i žedan
pravednosti kojega će Bog nasititi; milosrdan, čist srcem, mirotvorac, nevino
progonjen. Zato su blaženstva njegov program i primjer pounutarnjenog i
eshatologiziranog ćudoreda.
Ključno je prvo: siromasi duhom.
Ono s tri sljedeća, koja su zapravo podvrste religijski prihvaćenog siromaštva,
predstavlja određena stanja koja su nezaobilazna a čovjek u njima može
raskinuti ovisnost o Bogu i ljudskoj braći i sestrama. Tko ta stanja prihvaća
strpljivo, njegovo je kraljevstvo nebesko. Bog u njemu već sada milosno vlada,
a u eshatonu će ga kvalitetno utješiti. Ispunit će cilj njegova životnog
putovanja. Nasitit će ga životnim smislom, što ne može dati zemaljska hrana i
piće.
U drugom dijelu određene su
akcije koje vjernik može i treba poduzimati. Ovdje je ključno blaženstvo o
čistima srcem koji će Boga gledati. Farizeji su bolesno naglašavali vanjsku
čistoću, odvojenost od pogana i grešnika, pranje zdjela, subotnji počinak,
post. Isus traži unutarnju čistoću srca i nakane. Tko djeluje iz takvog srca,
Boga će gledati, jer je već sada u prijateljstvu s Bogom i fizička smrt neće
raskinuti to prijateljstvo. Među akcijama koje je Isus poduzimao i koje
preporučuje svojim sljedbenicima jest miran suživot i izmirivanje ljudi. One
koji mir čuvaju i miru pridonose Isus uzdiže na rang svojih odnosa s Ocem:
"Oni će se sinovima Božjim zvati!" Makar i ne pripadali izričito među
Isusove sljedbenike, svi koji pravi i trajni mir izgrađuju sinovi su i kćeri
Božje.
Blaženstva su poziv na rast u
svetosti koja nam je svima darovana i zadana.
Uskrsnuće mrtvih snagom Krista
Spomen svih vjernih mrtvih
2. studenoga - spomen svih
vjernih mrtvih /Krštenje je vjernički pristanak uz Isusa i Crkvu. Ono kršteniku
utiskuje duhovni biljeg koji ostaje neizbrisiv. Zato se valjano krštenje ne
može ponavljati. Tko je proputovao zemaljski život opečaćen krsnim biljegom,
ostaje pridružen Kristu raspetom i uskrslom i kroz tajnu fizičke smrt
Prvi kršćani preuzeli su od svojih sugrađana kulturu štovanja mrtvih, ali su odbacili obredno naricanje i gozbe na grobovima
pokojnika. Umjesto toga uveli su molitve za pokojne s misnom žrtvom kao
pridruživanjem pokojnih vjernika Kristu raspetom i uskrslom. To se činilo na
dan ukopa, treći dan od ukopa, zatim sedmi i trideseti dan te na godišnjicu. U
vrijeme progona groblja su bila najsigurnija mjesta za okupljanja vjernika zato
što je država dopuštala i štitila štovanje mrtvih te okupljanje na grobovima.
Godišnji spomen svih vjernih mrtvih počeo se ustaljivati na 2. studenog, sutradan iza Svih svetih kao
blagdana zajedništva Crkve na putu zemaljskom s Crkvom u domovini nebeskoj, u
samostanima klinijevske reforme od početka XI. stoljeća i brzo se proširio po
cijeloj Crkvi. Od XV. stoljeća u Španjolskoj je nastao običaj da tog dana svaki
svećenik smije slaviti tri mise za pokojne, a papa Benedikt XV. proširio je taj
običaj godine 1915. na cijelu Crkvu.
Sabor je u Konstituciji o liturgiji odredio da se preradi sprovodni obred kako bi jasnije "izražavao
vazmeni značaj kršćanske smrti te bolje odgovorio prilikama i običajima
pojedinih krajeva" (SC br.~81). Misal sadrži tri misna formulara za
današnji dan. Čitanja se uzimaju iz Red sprovoda.
Ovdje predlažem treći misni obrazac Spomena svih vjernih mrtvih i čitanja koja su povezana s misnim
molitvama tog obrasca. Dan mrtvih je obnova vjere u uskrsnuće mrtvih, molitva
za naše pokojnike i zahvalnost mrtvima za dobro kojemu su nas učili. Molitve
mise koju odabiremo povezuju smrt pojedinog vjernika s Kristovom smrću i
uskrsnućem, a popričesna ističe da krsna povezanost s Kristom traje i nakon fizičke smrti.
Zborna
Bože, tvoj je Sin pobijedio
smrt i prešao u nebo.
Udijeli svojim vjernim
mrtvima, koji su nadvladali ovaj smrtni život, da uvijeke gledaju tebe,
svoga Stvoritelja i Otkupitelja.
Ovom molitvom izrečena je vjera kršćana da je Isus svojom smrću i uskrsnućem nadvladao smrt i posijao sjeme uskrsnuća u svakog čovjeka osobno. Smrt je prijelaz u trajno
prijateljevanje s Bogom.
Darovna
Gospodine, primi ovaj prinos
što ti ga prikazujemo za
svoju braću i sestre koji su usnuli u Kristu:
ova jedinstvena žrtva
nek im raskine lance smrti te
udu u život vječni
Ovdje je prisutna vjera da pokojnici koji umiru pokajani (ili opremljeni sakramentima vjere) mogu poći u
čistilište kao stanje i mjesto čišćenja. Za njih prikazujemo Kristovu žrtvu da
im Bog izbriše ljudske slabosti i skrati čistilišne muke.
Popričesna
Gospodine, prinijeli smo
žrtvu za tvoje pokojne sluge.
Dao si im milost krštenja,
po velikom milosrđu uvedi ih
u puninu vječne radosti
Krštenje je vjernički pristanak uz Isusa i Crkvu. Ono kršteniku utiskuje duhovni biljeg koji ostaje
neizbrisiv. Zato se valjano krštenje ne može ponavljati. Tko je proputovao
zemaljski život opečaćen krsnim biljegom, ostaje pridružen Kristu raspetom i
uskrslom i kroz tajnu fizičke smrti.
Sve ove misli prisutne su u Prefaciji IV za pokojne u kojoj svećenik u ime sabrane zajednice zahvaljuje
Bogu što Krist "jedini smrt prihvati da nas zakona smrti oslobodi; jedini
je htio umrijeti da mi zauvijek živimo".
Ja znadem dobro: moj
Izbavitelj živi (Job 19, 1.23-27a)
Red sprovoda, str. 38. Ovo je jedno od 7 čitanja iz SZ ponuđenih za red sprovoda i misu za pokojne. Sjetimo se da je Knjiga o Jobu pjesnički spis Staroga zavjeta u kojem je obrađeno pitanje
prisutno kod naroda Starog bliskog istoka: zašto se pravedan i pobožan čovjek
razbolijeva i pati, koji je smisao ljudske patnje na zemlji, bez obzira da li
je nanesena bolešću, prirodnom nepogodom ili zlobom ljudi. Job nije prihvaćao
uobičajeni odgovor ljudi svoga vremena prema kojemu bi patnja bila Božja kazna
za grijehe - javne ili tajne. Za Joba je patnja preozbiljno pitanje da bi se
moglo riješiti kratkim odgovorom, ako je uopće rješivo.
Knjiga je spletena od više naizmjeničnih govora Jobovih trojice prijatelja Bildada, Sofara i Elihua te
Jobovih odgovora. Na kraju progovara Bog koji traži od Joba i njegovih
sugovornika da prihvate svoju ljudsku kontingentnost, jer ne mogu pronaći
odgovore na sve zagonetke života. Naš odlomak je dio Jobova petog odgovora
nakon Bildadova drugog govora. U cijelom odgovoru Job ispovijeda svoju vjeru u
Boga koji kao da ga je u bolesti napustio smatrajući da je to napuštanje samo
privremeno. Predviđa da će njegova bolest uskoro završiti smrću i prihvaća da
je Bog tako odredio, makar Jobu vjernička savjest ne predbacuje da bi takva
prerana smrt bila Božja kazna za osobne grijehe. Bog će ipak jednom pokazati da
je Job živio po njegovu zakonu i nada se da će biti prisutan kad Bog bude
priređivao konačni sud.
Predviđajući svoju skoru smrt, Job u našem odlomku govori: "O kad bi se riječi moje zapisale i kad
bi se u mjed tvrdu urezale; kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen
vječan uklesale". U ono doba pisalo se na koži, na glinenim pločicama
(prijesnim pa se tekst ispekao i transportirao do naslovnika) i na kamenim
spomenicima. Sva sredstva zapisivanja u svome vremenu i kraju Job priziva
stojeći pred smrću i želeći zabilježiti svoju vjerničku oporuku. On se osjeća
nerazumljen od žene koja mu se ruga što je uzaludno bio pobožan a svejedno ga
snašla bolest, izrugan od prijatelja, zaboravljen od mještana.
"Ja sam dobro: moj
Izbavitelj živi" (r. 25).
U skladu s ondašnjom vjerom Židova o odlasku u
Podzemlje svih umrlih, Job ovim izražava uvjerenje da će mu Bog, koji je sami
život, omogućiti u Podzemlju izvjesni stupanj svijesti. Za
"izbavitelj" stoji u hebrejskom goel, a to je rođak koji je bio dužan
pribaviti sredstva za otkup člana obitelji koji je zapao u ropstvo ili za
osvetu rođaka kojemu je nanesena teška nepravda. Smatrajući Boga svojim goelom,
rođakom Job pokazuje da u bolesti i na samrti ostaje otvoren Bogu savezniku
koji vodi računa o svakom čovjeku.
U Starom zavjetu još nije bila iskristalizirana vjera u osobno uskrsnuće. Zato Jobov usklik: "I
posljednji će on nad zemljom ustati" je uvjerenje da će Bog jednom suditi
žive i mrtve te da će njegov sud biti pravedan.
"A kad se probudim, k
sebi će me dići" (r. 26).
Na onom stupnju vjere Job je bio siguran da mrtvi
na neki način dalje egzistiraju i zato je mogao naslutiti "dizanje"
mrtvih na opći sud. U Novom zavjetu iskristalizirat će se vjera u tjelesno
uskrišenje. Job vjeruje da će ga Bog opet uzeti u svoje prijateljstvo: "Iz
svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ću ja kao svojega gledati". On na
samrti vjeruje u Božju naklonost prema čovjeku. Svoje bolesno tijelo on naziva
"put" (hebrejski basar). To je sav čovjek ukoliko je zemljani,
podložan bolesti, smrti i grijehu. Job ovim prihvaća svoju smrtnost i čezne za
trajnim gledanjem Boga.
Krist uskrsnu, prvina od
mrtvih (1 Kor 15, 20-28)
Cijelo 15. poglavlje Prve Korinćanima je Pavlov dogmatski traktat o uskrsnuća Isusa i vjernika koji su mu pridruženi vjerom i krštenjem. Iz Dj 24, 15 vidimo da su Pavao i drugi
misionari propovijedali uskrsnuće "pravednih i nepravednih", to jest
svih ljudi. Ovdje je Apostol prvenstveno okrenut vjernicima koji su po krštenju
pridruženi Kristovoj smrti i uskrsnuću te time sjeme uskrsnuća nose u svoj
zemaljski grob.
Ovo Pavao piše vjernicima koji pod utjecajem ondašnje filozofije nisu cijenili tijelo nego su ga smatrali
zatvorom duha. Smatrali su da Isusovo tjelesno uskrsnuće nije važno, a
vjernicima koji već u ovom životu posjeduju vječni život po milosti Božjoj,
uskrsnuće nije potrebno. Za Pavla kao vjernika sa starozavjetnim poimanjem
ljudske cjelovitosti, sastavljene od duha i tijela, čovjek ne bi bio u
vječnosti sretan, kad i njegovo tijelo ne bi imalo udjela na životu vječnom.
Protiv nekih koji su (u r.12) tvrdili da nema uskrsnuća od mrtvih pa ni Krist nije uskrsnuo, Apostol
snažno tvrdi: "Krist jest uskrsnuo od mrtvih, prvina usnulih!" (r.
20). To je bitni sadržaj koji misionari propovijedaju. Na takav sadržaj vjere
pristaju krštenici kad prije krsta ispovijedaju vjeru Crkve. Stanje pojedinca
poslije fizičke smrti a prije općeg uskrsnuća svetih spisi kršćana nazivaju
"usnućem" u znak vjere da se osoba nije posve ugasila, da je nešto od
ljudskog "ja" i dalje živo. Isus je "prvenac usnulih" zato
što je prvi ustao na novi i trajni život. I to tjelesno ustao. Nakon
"prvenca" slijedit će o općem uskrsnuću i ostali ljudi, svi ljudi, od
kojih će jedni biti probu8eni na uskrsnuće slave, a drugi na vječnu osudu.
Reci 21-23 su usporedba Adama i Isusa. Adamu pripadaju svi ljudi time što su rođeni u zemaljsku egzistenciju.Isusu kao novom Adamu ljudi se mogu priključiti osobnom odlukom. Po prvom Adamu
došla je na svijet smrt kao pripuštenje Božje za izvorni grijeh. Po drugom
Adamu dolazi uskrsnuće zato što Bog prihvaća njegovu smrt i uskrsnuće u prilog
svim ljudima. Uskrslog Krista Pavao drugdje naziva "prvorođencem među
mnogom braćom" (Rim 8, 29), "prvorođencem svakog stvorenja,
prvorođencem od mrtvih" (Kol 1, 15.18). Prvorođenac je u Starom zavjetu i
kod starih naroda bio nosilac obiteljskih prava i tradicije. Isusa je Bog
učinio prvorođencem obnovljenog čovječanstva u kojem grijeh i smrt nemaju
zadnju riječ nad životom pojedinaca, grupa i naroda. U Adamu kao glavi starog
čovječanstva svi umiru, a u Isusu kao glavi novog čovječanstva svi imaju ponudu
uskrsnuća na blaženu vječnost. "Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u
Kristu svi oživjeti" (r. 22).
Ustali dio našeg današnjeg odlomka govori o svršetku svijeta. Krist je prvi ustao od mrtvih a o njegovu
Dolasku slijedit će ostali. Za "svršetak" stoji u grčkom izvorniku
telos što zapravo znači "ispunjenje, postignuće svrhe, završetak". Iz
ovakvog izraza izlazi Pavlovo uvjerenje da ljudska povijest ima cilj prema
kojemu je Bog vodi a dovršit će se ispunjenjem Božjeg plana o svim pojedincima
i narodima. To je svršetak transformacije, ne svršetak uništenja. "Krist
treba da kraljuje" već sada u povijesti ljudskog roda, a o eshatonskom
ispunjenju predat će "kraljevstvo Bogu i Ocu" (r. 24-25). Djelo
spasenja sada se u svijetu odvija tiho i nevidljivo, a o eshatonu će se svima
očitovati. Motiv o podlaganju svih neprijatelja "pod noge svoje" uzeo
je Pavao iz Ps 110, 1. To je u starini bila religiozna pjesma na dan
intronizacije kralja iz Davidove dinastije u Jeruzalemu. Kad je izumrla
Davidova loza, narod je nastavio pjevati ovu nadahnutu pjesmu te u Davidovu
potomku gledati budućeg Mesiju. Za Pavla i prve kršćane Isus je Mesija na kojem
su ispunjena obećanja o Davidovu potomku. On će na kraju povijesti podložiti
sebi protivničke sile koje sada imaju utjecaj na pojedince i cijeli ljudski
rod. Iz daljnjeg teksta izlazi da je glavni neprijatelj proslavljenog Mesije
smrt koju Pavao na liniji starozavjetnih psalama personificira, to jest govori
o njoj kao da je osoba. O ponovnom Isusovu dolasku oživjet će tjelesa mrtvih i
tako će biti definitivno pobijeđena smrt. U r. 27 "... koji mu je sve
podložio" je aluzija na Ps 8, 7 gdje se govori o veličini svakog čovjeka:
"Vlast mu dade nad djelima ruku njegovih i njemu pod noge sve podloži".
Isus je svojom poslušnošću Ocu prvi čovjek svakom žilicom svoga bića odan Bogu.
Bog ga je po uskrsnuću proslavio i dao mu moć (naziv "Gospodin") da
podlaže Ocu nebeskom ljude i duhovna bića u toku povijesti. To je usrećujuće
podlaganje, ne tiranija. Sada proslavljeni Krist vrši Božji suverenitet nad
ljudima i prirodom a o paruziji će se i sam vidljivo, u ime ljudske braće i
sestara, kao utjelovljeni Sin i prvi čovjek, podložiti Ocu nebeskom.
Ovim odlomkom Pavao veže uskrsnuće vjernih mrtvih uz Isusovu uskrsnu proslavljenost te uči da ljudska povijest ide prema cilju koji joj je Bog u Kristu odredio. Moliti za mrtve zato
znači vjerovati u prekogrobni život i u smisao ljudskog života na zemlji
Ja sam uskrsnuće i Život (Iv 11, 17-27)
Red sprovoda, str. 80. Udanašnjem redu sprovoda odraslih ponuđeno je 17 odlomaka kao evanđelje za
sprovod ili za ukopnu misu. Sam događaj uskrišenja Lazara, koji Ivan prikazuje
vrlo opširno radi simbolskog prikazivanja Isusa kao darovatelja života, ponuđen
je u dva odlomka: u prvom je naglasak na razgovoru između Isusa i pokojnikove
sestre Marte a u drugom na samom dozivanju Lazara od mrtvih i Isusovoj sućuti
prema ožalošćenoj obitelji. Uzimamo prvi odlomak jer se u njemu prikazuje
važnost vjere za uskrsnuće.
Radi potrebe da se ukopni obred ne odulji, ispušten je uvodni dio (r. 1-16) u kojem Lazarove sestre iz
okolice Jeruzalema šalju Isusu poruku da je njihov brat ozbiljno bolestan i
mole ga da dođe dok ne bude prekasno. U tim uvodnim napomenama Isus je prikazan
kao prijatelj Lazarove obitelji kod koje je morao za vrijeme svojih
hodočašćenja u Jeruzalem nailaziti s Dvanestoricom. Isus je sa zahvalnošću
prihvaćao gostoprimstvo i pažljivo se ponašao u kući prijatelja da on i njegovi
pratioci ne budu na teret cijeloj obitelji. Znao je prijatelj biti i
prijateljstvo njegovati. Kad je Isus krenuo prema Betaniji, Lazar je već bio
mrtav, a kad je tamo stigao, bio je četvrti dan u grobu. Židovi onog vremena
vjerovali su da se pokojnikov duh zadržava tri dana uz grob a onda nastupa
vrijeme potpunog umiranja. Kroz to vrijeme prijatelji dolaze podijeliti žalost
s ožalošćenom obitelji. Oni su iz Jeruzalema, svetog grada u kojem će vjerski
poglavari nešto kasnije zaključiti da Isus treba umrijeti. U Ivanovoj zajednici
Marta je morala imati važniju ulogu pa joj Ivan prilikom Isusova pohoda
pripisuje dulji razgovor s Isusom. Iz Lukina evanđelja znamo da se više brinula
za dobar smještaj i hranu gostiju, dok je Marija sjedila do Isusovih nogu i kao
prava učenica upijala svaku njegovu riječ.
Marta prilikom susreta zove Isusa Gospodinom, čime ispovijeda vjeru da Bog po njemu djeluje:
"Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god
zaišteš od Boga, dat će ti!" (r. 21-22). Marta priznaje da je Bog izvor
Isusove čudotvorne moći, ali zna da Isus ne pravi čudesa radi impresioniranja
publike. Isus pomno odmjerava kad će se poslužiti čudotvornom moći
iscjeljivanja i oživljavanja mrtvih da bi ljudima objavljivao Boga koji spašava
ne samo duhovno nego i tjelesno.
Isus ožalošćenoj Martinajavljuje da će njezin brat uskrsnuti, a ona iznosi zajedničku vjeru svoju i
Isusovu u opće uskrsnuće o svršetku svijeta. Isus to opće uskrsnuće povezuje s
vjerom u njega i najavljuje sadašnje uskrišenje Lazara u znak da on može
oživljavati mrtve. Značajno je da Isus prema četvrtom evanđelju uči kako vječni
život počinje već za zemaljskog života, po osobnoj i čvrstoj vjeru u njega:
"Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, živjet će. I tkogod živi i
vjeruje u mene, neće umrijeti nikada" (r. 25-26). U ranijem toku svoga
djelovanja Isus je isticao kako je on kruh živi, pastir dobri, vrata k ovcama.
Sada kaže da je uskrsnuće i život. U ovakvim izjavama "Ja sam..."
Isus objavljuje što jest ljudima, što nudi vjernicima. Dakako da time
objavljuje i svoj jedinstveni odnos s Ocem pa govori i što jest obzirom na
Boga, što je u svojoj intimnoj biti. Tko sada vjeruje u Isusa, neće umrijeti
nikada. Vjera u Isusa ne izuzima kršćane od fizičke smrti. Ovdje se misli na
duhovnu smrt kao trajnu i nepopravljivu udaljenost od Božjeg prijateljstva.
Isus garantira već sada prijateljstvo s Bogom koje je pravi život, a fizičkom
smrću ono se samo nastavlja u drugačijem obliku.
Isusovo pitanje Marti tiče se svakog od nas u današnjoj Crkvi i na bogoslužju Crkve: "Vjeruješ li
ovo?" (r. 26b). Nije dosta biti poučen u vjeri i odgojen u religioznoj
obitelji. Svatko mora zauzeti osobni stav prema Isusu darovatelju života. Traži
se osobna vjera.
Marta odgovara da vjeruje
kako je Isus Mesija i Sin Božji, "onaj koji dolazi na ovaj svijet"
(r. 28). Vjeruje da je Božji opunomoćenik, iako će još morati rasti u vjeri da
Isus sada daje život te da može uskrisiti njezina mrtva brata.
Ove misne molitve i čitanja u misama za pokojne s jedne strane sadrže molitvu Crkve za vjerne mrtve a s druge strane tješe vjernike na putu zemaljskom prigodom smrti njihovih najdražih. Ta
dvostruka svrha liturgije za pokojne posebno se vidi u svečanom završnom
blagoslovu na misi za pokojne koji bismo mi svećenici trebali češće
upotrebljavati:
Blagoslovio vas Bog svake utjehe
koji je u neizrecivoj dobroti
stvorio čovjeka i uskrsnućem svoga Jedinca
svima vjernima kao nadu
vječnoga Uskrsa Amen.
Nama koji smo još ovdje na
zemlji na životu, nek udijeli oproštenje grijeha
da pokojnima dade mjesto
svjetlosti i mira Amen.
Mi vjerujemo da je Krist
uistinu uskrsnuo od mrtvih;
dao nam Gospodin s njime
trajno živjeti u nebeskoj radosti - Amen.
KTA/KNI
![[Vrh]](https://2img.net/i/fa/invision/p_up_en.gif)
