Stvoreni za nebo

Katolički forum koji okuplja katoličke vjernike u duhu dijaloga i Kristove ljubavi


    Svetkovina Svih svetih i spomen svih vjernih

    Share

    Sanja

    Broj postova : 2193
    Join date : 18.06.2009

    Svetkovina Svih svetih i spomen svih vjernih

    Postaj by Sanja on sub lis 31, 2009 12:15 pm

    Onamo u vjeri i mi putujemo, ohrabreni njihovim zagovorom i primjerom

    Svi Sveti

    1. studenoga / Svetkovina svih svetih- Sveci i svetice - proglašeni i neproglašeni - naša su braća i
    sestre u slavi koji nas potiču svojim primjerom i pomažu svojim zagovorom.

    Kršćani Istoka slavili su od 4. stoljeća spomen svih svetih mučenika 13. svibnja ili u nedjelju nakon Duhova. Rimski car
    darovao je papi Bonifaciju IV. (608-615) velebnu građevinu rimskog Panteona,
    koji već sto godina nije služio kao poganski hram. Papa je 13. svibnja 609. dao
    na 28 kola prenijeti kosti mučenika iz katakombi, sahraniti ih u Panteonu i
    posvetio je tu građevinu u crkvu svih svetih mučenika. Kroz sto godina razvilo
    se štovanje svetaca koji nisu mučenici, pa je papa Grgur III. (731-741) u
    bazilici sv. Petra na vatikanskom brežuljku dao sagraditi kapelu svih svetih. U
    njoj su se slavili svi sveti l. studenoga. Papa Grgur IV. (828-844) odredio je
    da se u cijeloj Crkvi slavi jedan spomen svih svetih, i to 1. studenoga.

    Povjesničari kažu da je jedanod razloga za taj datum (a ne 13. svibnja) bolja mogućnost ishrane hodočasnika koji su dolazili u Rim.
    Smisao svetkovine vidimo u molitvama dana: u zbornoj ističemo da zajedno slavimo zasluge svih svetih i
    prosimo da nam Bog udijeli veće obilje svoga milosrđa što je više naših
    zagovornika u nebu. U darovnoj prosimo da se zauzmu za naše spasenje sveti koji
    su već postigli besmrtnost. U popričesnoj molimo da kao putnici na zemlji
    napredujemo u svetosti.
    Saborska obnova donijela je novo predslovlje ove svetkovine u kojoj je istaknuta povezanost Crkve na putu zemaljskom sa svetima u nebu, koji su Crkva na cilju nebeskom:

    "Danas slavimo tvoj
    sveti grad,
    svoju domovinu, nebeski
    Jeruzalem;
    ondje te zauvijek hvale
    preobraženi udovi Crkve,
    naša braća i sestre u slavi;
    onamo u vjeri i mi putujemo,
    ohrabreni njihovim zagovorom
    i primjerom."
    Ubijelili su haljine svoje u
    krvi Jaganjčevoj (Otk 7, 2-4.9-14)

    Otkrivenje u poglavljima 4.
    do 22. sadrži apokaliptička viđenja Ivana vidioca. Sveti vidjelac želi ojačati
    progonjenu braću i sestre u Maloj Aziji potkraj prvog stoljeća te njima i svim
    kasnijim čitateljima otkriti smisao povijesti u kojoj se Zmaj sa svojim
    sljedbenicima bori protiv Jaganjca i njegovih sljedbenika. Poglavlje 7.
    nastavak je viđenja knjige sa 7 pečata "iznutra i izvana ispisane"
    (5,1) koja je simbol povijesti svijeta. Između otvaranja 6. i 7. pečata Ivan
    vidi 4 anđela koji spremaju eshatonsku nevolju, ali bivaju zaustavljeni dok se
    na čelima ne obilježe sluge Božje i sljedbenici Jaganjčevi.
    "Opečaćeni su" iz
    "svih plemena sinova Izraelovih" (r. 3) te "veliko mnoštvo... iz
    svakog naroda i plemena i puka i jezika" (r. 9). U ovom viđenju Ivan
    najavljuje posebnu brigu Božju za povijesnu Crkvu, sastavljenu od krštenika iz
    različitih naroda svijeta. Drugi dio viđenja prikaz je nebeskog bogoslužja,
    gdje proslavljeni mučenici, stradali u progonima od rimske poganske vlasti,
    pjevaju zajedno s anđelima uskrslom Kristu, simbolski predstavljenom u
    Jaganjcu. Sveci u nebu odjeveni su u
    bijele haljine, s palmama u rukama. To je pobjednička boja i pobjednički znak.
    "Nevolja velika" iz koje su oni došli jest državni progon kršćana, a
    onda kroz povijest to je i svaki ljudski život, jer i u državi naklonjenoj
    kršćanstvu nije lagano biti dosljedni kršćanin.
    Za vjernike na proputovanju zemaljskom i za one koji su već stigli u nebesku slavu svojstveno je da su
    "oprali svoje 417 haljine i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj" (r. 14).
    Ovaj izraz podsjeća na krštenje kao životno pranje vjerničkim oslanjanjem na
    Krista raspetog i uskrslog. Ef 5, 26 zove sakrament pristupa Kristu i Crkvi
    "kupelj vode uz riječ" a Tim 3, 4 "kupelj novog rođenja i
    obnavljanja po Duhu Svetom". Oprati životne haljine znači prihvatiti
    oproštenje grijeha koje Bog nudi po Kristu u Crkvi. "U krvi Jaganjčevoj"
    odnosi se na euharistiju kao sakrament kojim kršćani pod predsjedanjem
    zaređenog predstojnika uprisutnjuju smrt i uskrsnuće Kristovo. -Ovo čitanje u
    našoj misi znači da su sveci - proglašeni i neproglašeni - postali blizi Bogu i
    ljudima ostvarujući u životu krsnu posvećenost i hraneći se na gozbi tijela i
    krvi Kristove.

    Vidjet ćemo ga kao što jest (1 Iv 3, 1-3)

    Ovo je početak odsjeka s poticajima na život dostojan sinova i kćeri Božjih. Ljubav koju nam je
    "Bog darovao" jest dioništvo na sinovstvu Isusa, jedincatog Sina
    Očeva. Isus raspeti i uskrsli neopoziv je znak i sredstvo ljubavi Božje prema
    svim ljudima. "Svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega" -
    utjeha je obespravljenim i zapostavljenim kršćanima u ondašnjoj rimskoj državi.
    Ako je Učitelj bio zapostavljen, mogu biti i učenici. Udioništvo u Isusovu
    sinovstvu nije tek budući dar u vječnosti: "Sad smo djeca Božja!" Tko
    je krsnom vjerom pridružen Kristu te se hrani njegovom riječju i sakramentima,
    on jest dionik Isusova sinovstva već na ovom svijetu. To pretpostavlja vršenje
    Isusovih odredaba, što znači teženje za svetošću koja je krštenjem darovana i
    zadana.
    Dostojanstvo Božjih sinova i kćeri očitovat će se potpuno i postat će neizgubivo tek po završetku zemaljskog proputovanja, u eshatonu: "Kad se očituje, bit ćemo mu slični, jer vidjet
    ćemo ga kao što jest!" "Vidjeti" ovdje znači biti pripušten u
    Božju blizinu, iskustveno doživljavati Božju dobrotu i milosrđe. Živjeti s
    takvom nadom, znači čistiti se od ljudskih nedostataka, a i to je izraz težnja
    za svetošću na koju su u Crkvi pozvani svi krštenici. Takvu svetost postižu
    vršenjem svojih ljudskih i vjerničkih dužnosti, obdržavajući kao vrhunsku
    zapovijed ljubav prema Bogu i ljudima.
    Podnošenje određenih stanja i poduzimanje određenih
    akcija (Mt 5, 1-12)

    Blaženstva su u današnju
    liturgiju uvrštena kao put k svetosti kojim su išli današnji slavljenici i
    poticaj nama vjernicima na zemlji da idemo njihovim stopama. Sveci i svetice -
    proglašeni i neproglašeni - naša su braća i sestre u slavi koji nas potiču
    svojim primjerom i pomažu svojim zagovorom.
    Blaženstva su izraz Isusova
    pounutarnjenog i eshatonski usmjerenog ćudoreda.
    Za razliku od farizeja, koji
    su naglašavali obdržavanje izvanjskih propisa radi snošljivog življenja na zemlji
    i Božjeg blagoslova u zdravlju i dugom životu, Isus traži moral srca. Sam Isus
    je siromah koji pokazuje da u svakoj životnoj situaciji čovjek može ostati
    otvoren Bogu i bližnjemu. On je ožalošćeni koji u Bogu traži i nalazi utjehu;
    krotki koji ne obavlja nasilno svoje životno poslanje; gladan i žedan
    pravednosti kojega će Bog nasititi; milosrdan, čist srcem, mirotvorac, nevino
    progonjen. Zato su blaženstva njegov program i primjer pounutarnjenog i
    eshatologiziranog ćudoreda.
    Ključno je prvo: siromasi duhom.
    Ono s tri sljedeća, koja su zapravo podvrste religijski prihvaćenog siromaštva,
    predstavlja određena stanja koja su nezaobilazna a čovjek u njima može
    raskinuti ovisnost o Bogu i ljudskoj braći i sestrama. Tko ta stanja prihvaća
    strpljivo, njegovo je kraljevstvo nebesko. Bog u njemu već sada milosno vlada,
    a u eshatonu će ga kvalitetno utješiti. Ispunit će cilj njegova životnog
    putovanja. Nasitit će ga životnim smislom, što ne može dati zemaljska hrana i
    piće.
    U drugom dijelu određene su
    akcije koje vjernik može i treba poduzimati. Ovdje je ključno blaženstvo o
    čistima srcem koji će Boga gledati. Farizeji su bolesno naglašavali vanjsku
    čistoću, odvojenost od pogana i grešnika, pranje zdjela, subotnji počinak,
    post. Isus traži unutarnju čistoću srca i nakane. Tko djeluje iz takvog srca,
    Boga će gledati, jer je već sada u prijateljstvu s Bogom i fizička smrt neće
    raskinuti to prijateljstvo. Među akcijama koje je Isus poduzimao i koje
    preporučuje svojim sljedbenicima jest miran suživot i izmirivanje ljudi. One
    koji mir čuvaju i miru pridonose Isus uzdiže na rang svojih odnosa s Ocem:
    "Oni će se sinovima Božjim zvati!" Makar i ne pripadali izričito među
    Isusove sljedbenike, svi koji pravi i trajni mir izgrađuju sinovi su i kćeri
    Božje.
    Blaženstva su poziv na rast u
    svetosti koja nam je svima darovana i zadana.

    Uskrsnuće mrtvih snagom Krista

    Spomen svih vjernih mrtvih

    2. studenoga - spomen svih
    vjernih mrtvih /Krštenje je vjernički pristanak uz Isusa i Crkvu. Ono kršteniku
    utiskuje duhovni biljeg koji ostaje neizbrisiv. Zato se valjano krštenje ne
    može ponavljati. Tko je proputovao zemaljski život opečaćen krsnim biljegom,
    ostaje pridružen Kristu raspetom i uskrslom i kroz tajnu fizičke smrt

    Prvi kršćani preuzeli su od svojih sugrađana kulturu štovanja mrtvih, ali su odbacili obredno naricanje i gozbe na grobovima
    pokojnika. Umjesto toga uveli su molitve za pokojne s misnom žrtvom kao
    pridruživanjem pokojnih vjernika Kristu raspetom i uskrslom. To se činilo na
    dan ukopa, treći dan od ukopa, zatim sedmi i trideseti dan te na godišnjicu. U
    vrijeme progona groblja su bila najsigurnija mjesta za okupljanja vjernika zato
    što je država dopuštala i štitila štovanje mrtvih te okupljanje na grobovima.

    Godišnji spomen svih vjernih mrtvih počeo se ustaljivati na 2. studenog, sutradan iza Svih svetih kao
    blagdana zajedništva Crkve na putu zemaljskom s Crkvom u domovini nebeskoj, u
    samostanima klinijevske reforme od početka XI. stoljeća i brzo se proširio po
    cijeloj Crkvi. Od XV. stoljeća u Španjolskoj je nastao običaj da tog dana svaki
    svećenik smije slaviti tri mise za pokojne, a papa Benedikt XV. proširio je taj
    običaj godine 1915. na cijelu Crkvu.
    Sabor je u Konstituciji o liturgiji odredio da se preradi sprovodni obred kako bi jasnije "izražavao
    vazmeni značaj kršćanske smrti te bolje odgovorio prilikama i običajima
    pojedinih krajeva" (SC br.~81). Misal sadrži tri misna formulara za
    današnji dan. Čitanja se uzimaju iz Red sprovoda.

    Ovdje predlažem treći misni obrazac Spomena svih vjernih mrtvih i čitanja koja su povezana s misnim
    molitvama tog obrasca. Dan mrtvih je obnova vjere u uskrsnuće mrtvih, molitva
    za naše pokojnike i zahvalnost mrtvima za dobro kojemu su nas učili. Molitve
    mise koju odabiremo povezuju smrt pojedinog vjernika s Kristovom smrću i
    uskrsnućem, a popričesna ističe da krsna povezanost s Kristom traje i nakon fizičke smrti.

    Zborna
    Bože, tvoj je Sin pobijedio
    smrt i prešao u nebo.
    Udijeli svojim vjernim
    mrtvima, koji su nadvladali ovaj smrtni život, da uvijeke gledaju tebe,
    svoga Stvoritelja i Otkupitelja.

    Ovom molitvom izrečena je vjera kršćana da je Isus svojom smrću i uskrsnućem nadvladao smrt i posijao sjeme uskrsnuća u svakog čovjeka osobno. Smrt je prijelaz u trajno
    prijateljevanje s Bogom.

    Darovna
    Gospodine, primi ovaj prinos
    što ti ga prikazujemo za
    svoju braću i sestre koji su usnuli u Kristu:
    ova jedinstvena žrtva
    nek im raskine lance smrti te
    udu u život vječni

    Ovdje je prisutna vjera da pokojnici koji umiru pokajani (ili opremljeni sakramentima vjere) mogu poći u
    čistilište kao stanje i mjesto čišćenja. Za njih prikazujemo Kristovu žrtvu da
    im Bog izbriše ljudske slabosti i skrati čistilišne muke.

    Popričesna

    Gospodine, prinijeli smo
    žrtvu za tvoje pokojne sluge.
    Dao si im milost krštenja,
    po velikom milosrđu uvedi ih
    u puninu vječne radosti

    Krštenje je vjernički pristanak uz Isusa i Crkvu. Ono kršteniku utiskuje duhovni biljeg koji ostaje
    neizbrisiv. Zato se valjano krštenje ne može ponavljati. Tko je proputovao
    zemaljski život opečaćen krsnim biljegom, ostaje pridružen Kristu raspetom i
    uskrslom i kroz tajnu fizičke smrti.


    Sve ove misli prisutne su u Prefaciji IV za pokojne u kojoj svećenik u ime sabrane zajednice zahvaljuje
    Bogu što Krist "jedini smrt prihvati da nas zakona smrti oslobodi; jedini
    je htio umrijeti da mi zauvijek živimo".

    Ja znadem dobro: moj
    Izbavitelj živi (Job 19, 1.23-27a)

    Red sprovoda, str. 38. Ovo je jedno od 7 čitanja iz SZ ponuđenih za red sprovoda i misu za pokojne. Sjetimo se da je Knjiga o Jobu pjesnički spis Staroga zavjeta u kojem je obrađeno pitanje
    prisutno kod naroda Starog bliskog istoka: zašto se pravedan i pobožan čovjek
    razbolijeva i pati, koji je smisao ljudske patnje na zemlji, bez obzira da li
    je nanesena bolešću, prirodnom nepogodom ili zlobom ljudi. Job nije prihvaćao
    uobičajeni odgovor ljudi svoga vremena prema kojemu bi patnja bila Božja kazna
    za grijehe - javne ili tajne. Za Joba je patnja preozbiljno pitanje da bi se
    moglo riješiti kratkim odgovorom, ako je uopće rješivo.

    Knjiga je spletena od više naizmjeničnih govora Jobovih trojice prijatelja Bildada, Sofara i Elihua te
    Jobovih odgovora. Na kraju progovara Bog koji traži od Joba i njegovih
    sugovornika da prihvate svoju ljudsku kontingentnost, jer ne mogu pronaći
    odgovore na sve zagonetke života. Naš odlomak je dio Jobova petog odgovora
    nakon Bildadova drugog govora. U cijelom odgovoru Job ispovijeda svoju vjeru u
    Boga koji kao da ga je u bolesti napustio smatrajući da je to napuštanje samo
    privremeno. Predviđa da će njegova bolest uskoro završiti smrću i prihvaća da
    je Bog tako odredio, makar Jobu vjernička savjest ne predbacuje da bi takva
    prerana smrt bila Božja kazna za osobne grijehe. Bog će ipak jednom pokazati da
    je Job živio po njegovu zakonu i nada se da će biti prisutan kad Bog bude
    priređivao konačni sud.
    Predviđajući svoju skoru smrt, Job u našem odlomku govori: "O kad bi se riječi moje zapisale i kad
    bi se u mjed tvrdu urezale; kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen
    vječan uklesale". U ono doba pisalo se na koži, na glinenim pločicama
    (prijesnim pa se tekst ispekao i transportirao do naslovnika) i na kamenim
    spomenicima. Sva sredstva zapisivanja u svome vremenu i kraju Job priziva
    stojeći pred smrću i želeći zabilježiti svoju vjerničku oporuku. On se osjeća
    nerazumljen od žene koja mu se ruga što je uzaludno bio pobožan a svejedno ga
    snašla bolest, izrugan od prijatelja, zaboravljen od mještana.

    "Ja sam dobro: moj
    Izbavitelj živi" (r. 25).

    U skladu s ondašnjom vjerom Židova o odlasku u
    Podzemlje svih umrlih, Job ovim izražava uvjerenje da će mu Bog, koji je sami
    život, omogućiti u Podzemlju izvjesni stupanj svijesti. Za
    "izbavitelj" stoji u hebrejskom goel, a to je rođak koji je bio dužan
    pribaviti sredstva za otkup člana obitelji koji je zapao u ropstvo ili za
    osvetu rođaka kojemu je nanesena teška nepravda. Smatrajući Boga svojim goelom,
    rođakom Job pokazuje da u bolesti i na samrti ostaje otvoren Bogu savezniku
    koji vodi računa o svakom čovjeku.

    U Starom zavjetu još nije bila iskristalizirana vjera u osobno uskrsnuće. Zato Jobov usklik: "I
    posljednji će on nad zemljom ustati" je uvjerenje da će Bog jednom suditi
    žive i mrtve te da će njegov sud biti pravedan.

    "A kad se probudim, k
    sebi će me dići" (r. 26).

    Na onom stupnju vjere Job je bio siguran da mrtvi
    na neki način dalje egzistiraju i zato je mogao naslutiti "dizanje"
    mrtvih na opći sud. U Novom zavjetu iskristalizirat će se vjera u tjelesno
    uskrišenje. Job vjeruje da će ga Bog opet uzeti u svoje prijateljstvo: "Iz
    svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ću ja kao svojega gledati". On na
    samrti vjeruje u Božju naklonost prema čovjeku. Svoje bolesno tijelo on naziva
    "put" (hebrejski basar). To je sav čovjek ukoliko je zemljani,
    podložan bolesti, smrti i grijehu. Job ovim prihvaća svoju smrtnost i čezne za
    trajnim gledanjem Boga.

    Krist uskrsnu, prvina od
    mrtvih (1 Kor 15, 20-28)

    Cijelo 15. poglavlje Prve Korinćanima je Pavlov dogmatski traktat o uskrsnuća Isusa i vjernika koji su mu pridruženi vjerom i krštenjem. Iz Dj 24, 15 vidimo da su Pavao i drugi
    misionari propovijedali uskrsnuće "pravednih i nepravednih", to jest
    svih ljudi. Ovdje je Apostol prvenstveno okrenut vjernicima koji su po krštenju
    pridruženi Kristovoj smrti i uskrsnuću te time sjeme uskrsnuća nose u svoj
    zemaljski grob.
    Ovo Pavao piše vjernicima koji pod utjecajem ondašnje filozofije nisu cijenili tijelo nego su ga smatrali
    zatvorom duha. Smatrali su da Isusovo tjelesno uskrsnuće nije važno, a
    vjernicima koji već u ovom životu posjeduju vječni život po milosti Božjoj,
    uskrsnuće nije potrebno. Za Pavla kao vjernika sa starozavjetnim poimanjem
    ljudske cjelovitosti, sastavljene od duha i tijela, čovjek ne bi bio u
    vječnosti sretan, kad i njegovo tijelo ne bi imalo udjela na životu vječnom.

    Protiv nekih koji su (u r.12) tvrdili da nema uskrsnuća od mrtvih pa ni Krist nije uskrsnuo, Apostol
    snažno tvrdi: "Krist jest uskrsnuo od mrtvih, prvina usnulih!" (r.
    20). To je bitni sadržaj koji misionari propovijedaju. Na takav sadržaj vjere
    pristaju krštenici kad prije krsta ispovijedaju vjeru Crkve. Stanje pojedinca
    poslije fizičke smrti a prije općeg uskrsnuća svetih spisi kršćana nazivaju
    "usnućem" u znak vjere da se osoba nije posve ugasila, da je nešto od
    ljudskog "ja" i dalje živo. Isus je "prvenac usnulih" zato
    što je prvi ustao na novi i trajni život. I to tjelesno ustao. Nakon
    "prvenca" slijedit će o općem uskrsnuću i ostali ljudi, svi ljudi, od
    kojih će jedni biti probu8eni na uskrsnuće slave, a drugi na vječnu osudu.
    Reci 21-23 su usporedba Adama i Isusa. Adamu pripadaju svi ljudi time što su rođeni u zemaljsku egzistenciju.Isusu kao novom Adamu ljudi se mogu priključiti osobnom odlukom. Po prvom Adamu
    došla je na svijet smrt kao pripuštenje Božje za izvorni grijeh. Po drugom
    Adamu dolazi uskrsnuće zato što Bog prihvaća njegovu smrt i uskrsnuće u prilog
    svim ljudima. Uskrslog Krista Pavao drugdje naziva "prvorođencem među
    mnogom braćom" (Rim 8, 29), "prvorođencem svakog stvorenja,
    prvorođencem od mrtvih" (Kol 1, 15.18). Prvorođenac je u Starom zavjetu i
    kod starih naroda bio nosilac obiteljskih prava i tradicije. Isusa je Bog
    učinio prvorođencem obnovljenog čovječanstva u kojem grijeh i smrt nemaju
    zadnju riječ nad životom pojedinaca, grupa i naroda. U Adamu kao glavi starog
    čovječanstva svi umiru, a u Isusu kao glavi novog čovječanstva svi imaju ponudu
    uskrsnuća na blaženu vječnost. "Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u
    Kristu svi oživjeti" (r. 22).
    Ustali dio našeg današnjeg odlomka govori o svršetku svijeta. Krist je prvi ustao od mrtvih a o njegovu
    Dolasku slijedit će ostali. Za "svršetak" stoji u grčkom izvorniku
    telos što zapravo znači "ispunjenje, postignuće svrhe, završetak". Iz
    ovakvog izraza izlazi Pavlovo uvjerenje da ljudska povijest ima cilj prema
    kojemu je Bog vodi a dovršit će se ispunjenjem Božjeg plana o svim pojedincima
    i narodima. To je svršetak transformacije, ne svršetak uništenja. "Krist
    treba da kraljuje" već sada u povijesti ljudskog roda, a o eshatonskom
    ispunjenju predat će "kraljevstvo Bogu i Ocu" (r. 24-25). Djelo
    spasenja sada se u svijetu odvija tiho i nevidljivo, a o eshatonu će se svima
    očitovati. Motiv o podlaganju svih neprijatelja "pod noge svoje" uzeo
    je Pavao iz Ps 110, 1. To je u starini bila religiozna pjesma na dan
    intronizacije kralja iz Davidove dinastije u Jeruzalemu. Kad je izumrla
    Davidova loza, narod je nastavio pjevati ovu nadahnutu pjesmu te u Davidovu
    potomku gledati budućeg Mesiju. Za Pavla i prve kršćane Isus je Mesija na kojem
    su ispunjena obećanja o Davidovu potomku. On će na kraju povijesti podložiti
    sebi protivničke sile koje sada imaju utjecaj na pojedince i cijeli ljudski
    rod. Iz daljnjeg teksta izlazi da je glavni neprijatelj proslavljenog Mesije
    smrt koju Pavao na liniji starozavjetnih psalama personificira, to jest govori
    o njoj kao da je osoba. O ponovnom Isusovu dolasku oživjet će tjelesa mrtvih i
    tako će biti definitivno pobijeđena smrt. U r. 27 "... koji mu je sve
    podložio" je aluzija na Ps 8, 7 gdje se govori o veličini svakog čovjeka:
    "Vlast mu dade nad djelima ruku njegovih i njemu pod noge sve podloži".
    Isus je svojom poslušnošću Ocu prvi čovjek svakom žilicom svoga bića odan Bogu.
    Bog ga je po uskrsnuću proslavio i dao mu moć (naziv "Gospodin") da
    podlaže Ocu nebeskom ljude i duhovna bića u toku povijesti. To je usrećujuće
    podlaganje, ne tiranija. Sada proslavljeni Krist vrši Božji suverenitet nad
    ljudima i prirodom a o paruziji će se i sam vidljivo, u ime ljudske braće i
    sestara, kao utjelovljeni Sin i prvi čovjek, podložiti Ocu nebeskom.
    Ovim odlomkom Pavao veže uskrsnuće vjernih mrtvih uz Isusovu uskrsnu proslavljenost te uči da ljudska povijest ide prema cilju koji joj je Bog u Kristu odredio. Moliti za mrtve zato
    znači vjerovati u prekogrobni život i u smisao ljudskog života na zemlji

    Ja sam uskrsnuće i Život (Iv 11, 17-27)

    Red sprovoda, str. 80. Udanašnjem redu sprovoda odraslih ponuđeno je 17 odlomaka kao evanđelje za
    sprovod ili za ukopnu misu. Sam događaj uskrišenja Lazara, koji Ivan prikazuje
    vrlo opširno radi simbolskog prikazivanja Isusa kao darovatelja života, ponuđen
    je u dva odlomka: u prvom je naglasak na razgovoru između Isusa i pokojnikove
    sestre Marte a u drugom na samom dozivanju Lazara od mrtvih i Isusovoj sućuti
    prema ožalošćenoj obitelji. Uzimamo prvi odlomak jer se u njemu prikazuje
    važnost vjere za uskrsnuće.

    Radi potrebe da se ukopni obred ne odulji, ispušten je uvodni dio (r. 1-16) u kojem Lazarove sestre iz
    okolice Jeruzalema šalju Isusu poruku da je njihov brat ozbiljno bolestan i
    mole ga da dođe dok ne bude prekasno. U tim uvodnim napomenama Isus je prikazan
    kao prijatelj Lazarove obitelji kod koje je morao za vrijeme svojih
    hodočašćenja u Jeruzalem nailaziti s Dvanestoricom. Isus je sa zahvalnošću
    prihvaćao gostoprimstvo i pažljivo se ponašao u kući prijatelja da on i njegovi
    pratioci ne budu na teret cijeloj obitelji. Znao je prijatelj biti i
    prijateljstvo njegovati. Kad je Isus krenuo prema Betaniji, Lazar je već bio
    mrtav, a kad je tamo stigao, bio je četvrti dan u grobu. Židovi onog vremena
    vjerovali su da se pokojnikov duh zadržava tri dana uz grob a onda nastupa
    vrijeme potpunog umiranja. Kroz to vrijeme prijatelji dolaze podijeliti žalost
    s ožalošćenom obitelji. Oni su iz Jeruzalema, svetog grada u kojem će vjerski
    poglavari nešto kasnije zaključiti da Isus treba umrijeti. U Ivanovoj zajednici
    Marta je morala imati važniju ulogu pa joj Ivan prilikom Isusova pohoda
    pripisuje dulji razgovor s Isusom. Iz Lukina evanđelja znamo da se više brinula
    za dobar smještaj i hranu gostiju, dok je Marija sjedila do Isusovih nogu i kao
    prava učenica upijala svaku njegovu riječ.

    Marta prilikom susreta zove Isusa Gospodinom, čime ispovijeda vjeru da Bog po njemu djeluje:
    "Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god
    zaišteš od Boga, dat će ti!" (r. 21-22). Marta priznaje da je Bog izvor
    Isusove čudotvorne moći, ali zna da Isus ne pravi čudesa radi impresioniranja
    publike. Isus pomno odmjerava kad će se poslužiti čudotvornom moći
    iscjeljivanja i oživljavanja mrtvih da bi ljudima objavljivao Boga koji spašava
    ne samo duhovno nego i tjelesno.
    Isus ožalošćenoj Martinajavljuje da će njezin brat uskrsnuti, a ona iznosi zajedničku vjeru svoju i
    Isusovu u opće uskrsnuće o svršetku svijeta. Isus to opće uskrsnuće povezuje s
    vjerom u njega i najavljuje sadašnje uskrišenje Lazara u znak da on može
    oživljavati mrtve. Značajno je da Isus prema četvrtom evanđelju uči kako vječni
    život počinje već za zemaljskog života, po osobnoj i čvrstoj vjeru u njega:
    "Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, živjet će. I tkogod živi i
    vjeruje u mene, neće umrijeti nikada" (r. 25-26). U ranijem toku svoga
    djelovanja Isus je isticao kako je on kruh živi, pastir dobri, vrata k ovcama.
    Sada kaže da je uskrsnuće i život. U ovakvim izjavama "Ja sam..."
    Isus objavljuje što jest ljudima, što nudi vjernicima. Dakako da time
    objavljuje i svoj jedinstveni odnos s Ocem pa govori i što jest obzirom na
    Boga, što je u svojoj intimnoj biti. Tko sada vjeruje u Isusa, neće umrijeti
    nikada. Vjera u Isusa ne izuzima kršćane od fizičke smrti. Ovdje se misli na
    duhovnu smrt kao trajnu i nepopravljivu udaljenost od Božjeg prijateljstva.
    Isus garantira već sada prijateljstvo s Bogom koje je pravi život, a fizičkom
    smrću ono se samo nastavlja u drugačijem obliku.
    Isusovo pitanje Marti tiče se svakog od nas u današnjoj Crkvi i na bogoslužju Crkve: "Vjeruješ li
    ovo?" (r. 26b). Nije dosta biti poučen u vjeri i odgojen u religioznoj
    obitelji. Svatko mora zauzeti osobni stav prema Isusu darovatelju života. Traži
    se osobna vjera.
    Marta odgovara da vjeruje
    kako je Isus Mesija i Sin Božji, "onaj koji dolazi na ovaj svijet"
    (r. 28). Vjeruje da je Božji opunomoćenik, iako će još morati rasti u vjeri da
    Isus sada daje život te da može uskrisiti njezina mrtva brata.
    Ove misne molitve i čitanja u misama za pokojne s jedne strane sadrže molitvu Crkve za vjerne mrtve a s druge strane tješe vjernike na putu zemaljskom prigodom smrti njihovih najdražih. Ta
    dvostruka svrha liturgije za pokojne posebno se vidi u svečanom završnom
    blagoslovu na misi za pokojne koji bismo mi svećenici trebali češće
    upotrebljavati:
    Blagoslovio vas Bog svake utjehe
    koji je u neizrecivoj dobroti
    stvorio čovjeka i uskrsnućem svoga Jedinca
    svima vjernima kao nadu
    vječnoga Uskrsa Amen.
    Nama koji smo još ovdje na
    zemlji na životu, nek udijeli oproštenje grijeha
    da pokojnima dade mjesto
    svjetlosti i mira Amen.
    Mi vjerujemo da je Krist
    uistinu uskrsnuo od mrtvih;
    dao nam Gospodin s njime
    trajno živjeti u nebeskoj radosti - Amen.


    KTA/KNI


    _________________


    http://www.radujtesenarodi.blogspot.com/

    Laudetur

    Broj postova : 171
    Join date : 01.07.2009
    Age : 57
    Lokacija : Zagreb

    Re: Svetkovina Svih svetih i spomen svih vjernih

    Postaj by Laudetur on sub lis 31, 2009 6:55 pm

    Prvi dan studenoga obilježavamo kao blagdan Svih svetih. Širom svijeta, pa i u nas, običaj je da se tog (i slijedećeg) dana sjetimo naših dragih koji više nisu s nama, pa je ovaj blagdan često pogrešno nazivan „Danom mrtvih“. Nemojmo se opterećivati zašto je došlo do ovog nesporazuma. Je li uzrok u neznanju ili pogrešnom tumačenju tradicije... posve je nebitno jer u kršćanstvu nema mrtvih. Ljudska duša je besmrtna, njen život se nakon smrti mijenja ali ne prestaje i zato postoji Dušni dan koji se slavi nakon Svih svetih i koji je posebno posvećen molitvi i sjećanju na pokojne. Blagdan Svih svetih je zajednički blagdan svih svetaca, bez obzira je li ih Crkva proglasila svetima. Postoji nebrojeno mnogo onih koje nismo upoznali i za koje nismo ni čuli, a koji se mogu i koji se smatraju uzorima i kojima trebamo iskazivati svoje štovanje. Zato je ovo njihov blagdan! Blagdan SVIH SVETIH!

    Netko je na netu lijepo napisao kako smo u zabludi kad mislimo da su sveci bili savršeni ljudi, ljudi bez mane. „Mi vrlo rado vjerujemo u takve "istine" jer onda lako zaključimo da takvo nešto nije za nas pa smo "mirni". A sveci su imali i svoje mane i svoje slabosti i nisu uopće lako došli do svetosti, ali nisu odustajali. Njihova ljubav prema Bogu i ljudima bila je jača od njihovih nedostataka, bila im je pokretač u svakoj borbi sa sobom, vodila ih je u njihovom duhovnom rastu i u njihovim djelima, tako da su mogli unatoč svemu biti nositelji Božjeg svjetla u svijetu.“

    Na kraju meditativne staze u Camposampieru, za nedavnog hodočašća u Padovu, vidjeli smo skulpturu „Darovi“ i knjigu s popisom svetaca. Sv. Franjo, sv, Antun, sv. Maksimilijan... I mnogo neotvorenih i neispisanih listova...

    Ipak, u realnosti trenutka, većina nas je već danas obišla posljednja počivališta svojih dragih, okitila ih cvijećem i svijećama. Iako okruženi komercijalnom ponudom krizantema i drugog cvijeća što mu ovih dana cijene vrtoglavo rastu, okruženi strahovitom ponudom svijeća i lampaša, uključujući i one na baterije što uništavaju osnovnu simboliku svijeća koje dogorijevanjem pokazuju prolaznost našeg života u vremenu, sjetimo se svojih pokojnih dostojanstveno i bez tuge. Radujmo se zbog života koji ide dalje i živimo ga punim plućima jer to bi zasigurno željeli i naši pokojnici. Iskoristimo ovu prigodu da naučimo koliko je svaki trenutak života vrijedan i dragocjen. Iskoristimo život da činimo dobre stvari i provedimo ga u radosti i miru. A njima koji su se preselili u vječnost podarimo cvjetak, svijeću, naše sjećanje, molitvu i zaželimo vječni mir. Pokoj vječni i svjetlost vječnu.

    Laudetur

    Broj postova : 171
    Join date : 01.07.2009
    Age : 57
    Lokacija : Zagreb

    Re: Svetkovina Svih svetih i spomen svih vjernih

    Postaj by Laudetur on ned stu 01, 2009 12:08 pm

    Prijatelji dragi, na današnji dan, Dan svih svetih i sutrašnji Dušni dan htio bih s vama podijeliti nekoliko svojih misli i osjećaja koji mi ispunjavaju srce u ovo vrijeme kada se sjećamo naših dragih koji više nisu s nama u vremenu, naših dragih što se preseliše u vječnost. Oprostite na sentimentalnosti, no riječi koje slijede neredigiran su slijed misli što naviru na ovu temu.



    Jednoga će dana ljudi pričati svojoj djeci o jednom skromnom i velikom čovjeku. Jednoga će dana ljudi pričati svojoj djeci kako je postojao čovjek koji je živio i radio kako je najbolje znao, molio se Bogu i volio svoju domovinu, a najviše ljubavi, pažnje i sućuti ostavljao je za ljude, svoje bližnje, čiji je život, reče pjesnik, nestalni pramen svjetla između dviju beskonačnosti. Jer, znao je da su nam ljudi potrebni. Od starice koja ga primila na ruke kada je došao na svijet prije ... ljeta, pa do nepoznatog koji će mu skinuti kapu, prekrižiti se i zaželjeti vječni mir i laku zemlju.



    Vječni mir! – o, kako je dobra i velika i lijepa ta želja!



    U mnoštvu onih koji su završili svoj hod u vremenu tek da spomenem njih nekoliko. Prije svega, sjećam se svog tate što je preminuo minulog svibnja. Nakon godina borbe s dijabetesom, otečenih nogu prepunih gangrenoznih rana za koje ni najveća cipela nije bila dovoljna velika, našao je spokoj i posljednje počivalište na groblju u Visokom, s prekrasnim pogledom na bijeli crkveni zvonik i crkvicu u kojoj je primio sakrament krštenja, potvrde, vjenčanja... na brežuljke obrasle trsjem i polja obučenih u najraskošnije boje jeseni. Stojeći uz njegov grob sjetih se sveg onog odricanja zahvaljujući kojem je doslovno vlastitim žuljevima isfinancirao moje školovanje, radosti mojom obitelji, unukom i njenim usjesima... Svih onih kuća koje je izgradio drugima, ali ne i sebi, klijeti na čijem je pragu znao stajati, promatrati dolinu do Zagrebačke gore i sanjati nerijetko nedosanjane planove. Otišao je jednog jutra, na žalost, u bolnici iz koje tek rijetki izlaze živi. I ispračen uz nezabilježen prolom oblaka na naše visočko groblje.

    Hodajući tim grobljem zastadoh i uz moje djedove Ivana i Franju, što nedužni proživješe kalvarije drugog svjetskog rata i poraća, bake Marije i njenog graha, te bake Jelice i njene naranče pri provratku iz Zagreba... Sjetih se supruginog oca Stjepana koji je izgradio prvi seoski vodovod i čitav život ugradio u napredak kraja, svih njegovih borbi s neimaštinom i svega što je uspio stvoriti svojim odricanjem...Sjetih se i malog Franceka što je dječji život skončao pod kotačima automobila, Dragice, Josipa, Stjepana i Marije... Pokojnih vršnjaka, prijatelja i znanaca. Sjetih se i jedne Franciske koja je kao dijete bez ikoga na svijetu jednog dana došla u moje selo i ostala u mojoj obitelji punih pola stoljeća. Grob na kraju groblja... Pokoj Ti vječni stara moja Franca! I da dalje ne nabrajam...

    Sjetih se i nedavno preminulog Ivice što ga sahranismo u Pokupskom. Mlad čovjek, 32 godine. Iza njega ostaše mala djevojčica, supruga, neutješna majka i otac, brat... Izgubljena bitka proziv teške bolesti. Iako nije upoznao Krista, za imendan, blagdan sv. Ivana Krstitelja, u bolnici ga je posjetio vlč. Saša. Tada smo već naslućivali ishod bolesti. Razgovarali su... A slijedećeg je dana Ivica zamolio svoju mamu da ga odvede do kiosska uz crkvicu u bolnici u Vinogradskoj (sam više nije mogao hodati) da kupi Bibliju. Ne malenu, ne skraćenu verziju. Veliku bibliju s tumaćenjima... Bio je to njegov posljednji izlazak iz bolesničkog kreveta i posljednje štivo što ga je čitao... Biblija mu je bila utjeha u danima kada je, svijestan trenutka, čekao susret sa Spasiteljem. Koji će ga lišiti svh boli i patnji što ih nosi teška bolest, kemoterapije... Koji će ga utješiti umjesto nekih dragih mu osoba što iz samo njima znanih razloga nisu u tim trenucima bile uz njega. Ta je Biblija pokopana s njime.

    Sjetih se i mr. Ivana Matekovića, Ispratismo ga pred nekoliko dana. Sjetih se kako je nakon s odličnim uspjehom završene osnovne škole ostao na selu, na poljoprivredi, a onda odlučio krenuti dalje. Završio je četverogodišnju srednju školu za dvije godine, a potom i teški fakultet elektrotehnike u rekordnom roku i s prosjekom čistih 5,0! Sjećam se naših pješaćenja na plesnjake, naših mladenačkih radosti i njegovog upornog traženja djevojke za brak. „Nemam vremena“, govorio je. Morao se žuriti, nadoknaditi propušteno vrijeme. I usoio je! Našao je izabranicu svog života, milošću Božjom dobio troje djece koje je podigao na nivi uglednih akademskih građana, postao cjenjen stručnjak i izvan granica Lijepe naše i – izgubio bitku s okrutnom bolešću. Sada vidim koliko je bio u pravu kad je govorio da nema vremena. Svevišnji mu je dao vremena upravo onoliko koliko je bilo potrebno da izvrši sve zadaće. A potom ga pozvao k sebi da i Gore izvršava sve zadatke u rekordnom vremenu. Hvala Ti Ivek! Hvala Ti u ime svih koji smo te poznavali, hvala Ti u ime cijele Hrvatske, a hvala Ti i u ime Elektrokontakta, tvrtke u kojoj si proveo svoj radni vijek, ali i tvrtke iz koje Ti nitko nije rekao ni zbogom ni hvala. Nemoj s eljutiti na njih. Pomoli se Gore za njih da im Svevišnji ispuni srca s više pažnje, topline i ljudskosti!

    Sjetih se i našeg Lykosa. Čovjeka kojeg nisam imao čast upoznati, ali ljudinu s kojom razmjenih nekoliko riječi na ovom portalu.Sretan sam što sam imao priliku čitati njegove tekstove što ih je svakodnevno marljivo ispisivao i dijelio s nama. Sjećat ćemo se njegovih jednostavnih riječi i svjedočenja vjere, Božje ljubavi i milosrđa koje je jednako dopiralo do sviju nas i vjerujem da je ono bilo poticaj mnogima da krenu putem Krista. Bio je velik u svojoj jednostavnosti i sve do zadnjeg daha svog života svojom je vedrinom bio oaza u pustinjama naših svakodnevica. Hvala mu.

    Hvala i svima drugima što ih ne spomenuh ovdje, a na koje mislimo i molimo na današnji dan.

    Sponsored content

    Re: Svetkovina Svih svetih i spomen svih vjernih

    Postaj by Sponsored content Today at 6:23 pm


      Sada je: pet pro 09, 2016 6:23 pm.