Stvoreni za nebo

Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.
Stvoreni za nebo

Katolički forum koji okuplja katoličke vjernike u duhu dijaloga i Kristove ljubavi


    La Salette

    ane
    ane


    Broj postova : 1018
    Join date : 14.11.2009
    Age : 34

    La Salette Empty La Salette

    Postaj by ane sub pro 12, 2009 11:31 pm

    La Salette Oievmg

    La Salette

    I u La Saletti Naša Gospa plače.






    La Salette 2hpoy7qDne 18. rujna 1846. g., uoči svetog ukazanja Djevice ja sam sama,
    kao i obično, čuvala četiri krave svoga gazde. Oko 11 sati ujutro
    vidjeh, da mi se približava neki dječak. Kad ga ugledah, prestrašila
    sam se; činilo mi se, da svi znadu, da izbjegavam svako društvo. Dječak
    mi se približi i reče: »Mala, ja idem s tobom; ja sam također iz
    Corpsa«. Već na te riječi pokazala se moja odbojna narav; i, povukavši
    se nekoliko koraka unatrag, rekoh mu: »Ne želim nikoga, hoću da budem
    sama«. Počeh se udaljavati, ali me taj dječak pratio i molio me:
    »Hajde, pusti me sa sobom, moj mi je gospodar kazao da svoje krave
    čuvam s tvojima, ta ja sam iz Corpsa«. Udaljujući se od njega, dala sam
    mu znak, da ne želim biti ni s kim; i, kad sam se već udaljila, sjedoh
    na livadu. Tu sam razgovarala s malim cvjetićima Dobroga Boga.

    Odmah nakon toga pogledah iza sebe i ugledah Maksimina kako sjedi
    pokraj mene. Reče mi: »Vidi, ja ću biti pristojan«. Ali moja zla narav
    nije htjela da zna ni za kakve razloge. Naglo sam ustala, pobjegla još
    dalje, ništa ne govoreći, i nastavila sam se igrati s cvjetićima
    Dobroga Boga. Trenutak iza toga Maksimin se ponovo nađe pored mene i
    opet mi je govorio, da će biti veoma pažljiv, da mi neće smetati, da mu
    je dosadno da bude sam i da mu je gazda rekao da bude sa mnom, itd.
    Ovaj put mi se sažalio, zato sam mu dopustila da sjedne, ali ja sam se
    i dalje igrala s cvjetićima Dobroga Boga.

    Ali Maksimin nije dugo šutio, nego započe da se smije (ja sam
    mislila, da mi se ruga); pogledah ga, a on mi reče: »Zabavljajmo se,
    hajde da se zajedno igramo«. Nisam ništa odgovorila, jer sam bila takva
    neznalica, da nisam znala ništa o nekim zajedničkim igrama, jer sam
    uvijek bila sama. Ja sam se i dalje igrala s cvjetićima. A Maksimin,
    približivši mi se, nije prestao da se smije, govoreći mi, da cvijeće
    nema uši, da bi me čulo, i da treba da se zajedno igramo. Ja nisam
    nikako bila raspoložena za igre, koje mi je predlagao. Konačno počela
    sam razgovarati s njim, a on mi reče, da će brzo isteći deset dana,
    koliko je trebalo da provede kod gazde, i da će uskoro svom ocu u
    Corps, itd...

    Dok mi je govorio, zazvoniše lasaletska zvona, bio je Angelus.
    Dadoh znak Maksiminu da uzdigne svoju dušu k Bogu. On razotkri glavu i
    za trenutak pribra se u tišini. Zatim mu rekoh: »Želiš li ručati?« —
    »Da«, odgovori on. »Hajdemo«. Sjeli smo. Izvadih iz torbe jela, koja su
    mi gazde dale, i po svom običaju, prije nego što sam načela mali
    okrugli kruh, učinih nožem na njemu znak križa i u sredini rupicu
    govoreći: »Ako je tu đavo, neka izađe. a ako je dragi Bog, neka
    ostane«, i brzo, brzo zatvorim tu rupu. Maksimin prsnu u smijeh i nogom
    udari moj kruh, koji se otkotrlja do podnožja brda, gdje se izgubi. Na
    sreću, imala sam još jedan komad kruha što ga zajedno pojedosmo, a
    potom smo se igrali. Kad sam kasnije vidjela, da je ogladnio, pokazala
    sam mu mjesto u planini gdje je bilo sitnoga voća. On odmah pođe onamo,
    najede se i meni donese pun šešir. Navečer siđosmo zajedno s planine i
    obećasmo da ćemo ponovo doći da čuvamo naše krave zajedno.

    Sutradan, 19. rujna, zajedno smo se uspinjali na brdo. Vidjeh. da
    je Maksimin vrlo dobar, veoma jednostavan, i da rado govori o onome, o
    čemu i ja volim pričati; bio je vrlo poslušan, ne držeći mnogo do
    svojih osjećaja; samo je bio pomalo radoznao, jer, kad bih se
    udaljavala od njega, i kad bi vidio da se negdje zadržavam, on bi brzo
    dotrčao da vidi, što radim, i da čuje, što govorim cvijeću Dragoga
    Boga; a ako ne bi došao na vrijeme, pitao bi me, što sam kazala.
    Maksimin me zamoli, da ga naučim nekoj igri. Rekoh mu da nabere cvijeća
    i da načinimo »raj«. Oboje se dadosmo na posao; uskoro smo imali veliku
    količinu raznobojnog cvijeća. Iz sela se čuo Angelus, jer nebo je bilo
    bistro; nije bilo ni oblačka. Kad smo Dragom Bogu kazali ono, što smo
    znali, rekoh Maksiminu, da treba da naše krave odvedemo na jednu malu
    zaravan u blizini potoka, gdje je bilo kamenja za izgradnju »raja«.
    Odvedosmo krave do označenog mjesta i zatim se odmorismo; kasnije
    nastavismo da odnosimo kamenje i da gradimo kuću, koja se sastojala od
    jednog prizemlja, tako zvanog našeg stana, i jednoga kata, koji smo
    smatrali »rajem«.

    Taj kat bio je urešen raznobojnim cvijećem i s krunicama, koje su
    visjele na stabljikama. Taj »raj« bio je prekriven jednom jedinom
    širokom pločom koju smo prekrili cvijećem; cvjetne vijence objesili smo
    unaokolo. Kad je »raj« bio dovršen, mi se zagledasmo; osvoji nas san i
    udaljivši se odatle dva koraka, mi zaspasmo na travi.

    Lijepa Gospođa sjede na naš »raj«, a da ga ne sruši.


    Probudivši se i ne ugledavši krave, pozvah Maksimina, i popeh se
    na brdašce. Odatle sam mogla vidjeti da krave mirno spavaju. Ja siđoh,
    kad je Maksimin pristizao na brdašce, i tada iznenada ugledah lijepu
    svjetlost, sjajniju od sunca i jedva sam dospjela da kažem: »Maksimine,
    vidiš li to dolje? Ah! Moj Bože.« U tom trenutku ispadne mi štap iz
    ruke. Ne znam, što se u meni tog trenutka tako ugodno zbilo, ali
    osjetih da sam nečim privučena, osjetih veliko poštovanje puno ljubavi,
    a srce mi je htjelo da potrči brže od mene.

    Ustrajno sam promatrala tu svjetlost, koja je bila nepokretna; a
    kad se ona otvori, ugledah drugu svjetlost, sjajniju i u pokretu, i u
    toj svjetlosti, prelijepu Gospođu koja je sjedjela na našem »raju« s
    glavom u rukama. Ta lijepa Gospođa ustade i blago prekriži ruke,
    promatrajući nas, pa nam reče: »Priđite, djeco moja, ne plašite se; ja
    sam ovdje, da vam objavim veliku novost«. Ove blage i mile riječi
    učiniše da poletim sve do nje, a moje srce htjede da se zauvijek
    priljubi uz nju. Stigavši sasvim blizu lijepe Gospođe bila sam pred
    njom, nešto s desne strane, ona poče govoriti; a istodobno počeše i
    suze da joj teku iz njenih lijepih očiju:

    »Ako moj narod ne želi podčiniti se, ja sam prisiljena pustiti da
    padne ruka mog Sina. Ona je tako teška i tegobna, da je ne mogu više
    zadržati.

    Već dugo patim zbog vas. Ukoliko želite, da vas moj Sin ne
    napusti, ja sam dužna moliti ga bez prestanka. A vi ostali toga ne
    činite. Treba da mnogo molite i da dobro činite, ipak nikada ne biste
    mogli nadoknaditi patnju koju sam ja za vas preuzela.

    Dala sam vam šest dana da radite, a za sebe sam zadržala sedmi
    dan, ali se na to ne želi pristati. To upravo veoma otežava ruku mog
    Sina.

    Oni koji tjeraju kolica, ne znaju govoriti drugačije, a da u govoru ne spominju ime mog Sina.

    Ukoliko plodovi trule, to je samo zbog vas.


    Učinila sam da to vidite prošle godine na krumpiru; vi za to
    niste marili; naprotiv: kad ste vidjeli da je krumpir truo, vi ste
    psovali i spominjali ime mog Sina. Krumpir će i dalje trunuti, a za
    Božić ga više neće biti«.

    Ovdje sam pokušala rastumačiti riječ »pommes de terre«; ja sam
    mislila da to znači jabuke. Lijepa i dobra Gospođa pogodi moje misli i
    nastavi:

    »Vi me, djeco, ne razumijete? Ja ću vam to drugačije kazati«.
    (Gospođa to ponovi na njihovu dijalektu /patois/. Melanija prevodi na
    francuski: »Ukoliko plodovi trule, to je samo zbog vas«.)

    Gospođa nastavi: »Ako imate žita, ne treba da ga sijete. Sve što
    posijete, sve će to životinje pojesti; a, ako donese plod, sve će se u
    prah pretvoriti, kad ga budete vršili. Doći će velika glad. A prije
    nego dođe glad, malu djecu ispod sedam godina zahvatit će groznica i
    umirat će na rukama onih, koji će ih držati; ostali će ispaštati glađu.
    Orasi će biti rđavi, grožđe će trunuti«.


    Na tome mjestu, jedan trenutak, nisam mogla čuti glas lijepe
    Gospođe, koja me ushićivala, iako sam vidjela da je nastavila govoriti
    pokrećući svojim divnim usnama. Tada je Maksimin primao svoju tajnu.
    Potom, obraćajući se meni, Presveta Djevica govorila mi je na
    francuskom jeziku i povjerila mi je jednu tajnu. Te tajne evo u
    cjelini, evo je takve kakvu mi je ona predala:
    ane
    ane


    Broj postova : 1018
    Join date : 14.11.2009
    Age : 34

    La Salette Empty Re: La Salette

    Postaj by ane sub pro 12, 2009 11:33 pm

    Tajna


    »Melanija, ono što ću vam danas kazati, neće zauvijek biti tajna;
    moći ćete to objaviti 1858. godine (godina ukazanja Majke Božje u
    Lurdu).

    Svećenici, službenici mog Sina, svojim su rđavim živo-tom, svojim
    nepoštovanjem i nepobožnošću, kojom služe svete tajne, svojom ljubavlju
    prema novcu, prema častima i zadovoljstvima, postali kloake nečistoće.
    Da, svećenici traže kaznu, i kazna visi nad njihovim glavama. Teško
    svećenicima i drugim osobama, posvećenima Bogu, koji, svojom
    nevjernošću i svojim rđavim životom, ponovo razapinju mog Sina! Grijesi
    Bogu posvećenih osoba vapiju do Neba i zazivaju kaznu i, gle, Božja je
    kazna pred njihovim vratima, jer se više ne može naći nikoga, tko bi
    zazivao milosrđe i oprost za grijehe naroda; nema više blagorodnih
    duša, nema više nikoga, koji je dostojan prikazati prečistu žrtvu
    Vječnomu za spasenje svijeta.

    Bog će kazniti svijet kao nikada dosada.


    Teško stanovnicima zemlje! Bog će izliti svoju srdžbu, i nitko neće moći izbjeći tolikim sakupljenim zlima.

    Upravitelji, vođe naroda Božjega, zanemarili su molitvu i pokoru,
    i demon je zamračio njihovu inteligenciju; oni su postali lutajuće
    zvijezde, koje stari đavao svojim repom vuče za sobom, da propadnu. Bog
    će dopustiti staroj zmiji da unese razdor među one, koji vladaju, u sva
    društva i u sve obitelji. Patit će od fizičkih i od moralnih patnja;
    Bog će prepustiti ljude same sebi i poslat će kazne koje će se
    naizmjenično zbivati tokom tridesetpet godina.

    Čovječanstvo je pred najstrašnijim nevoljama i najvećim
    događajima; ono treba očekivati da se njim vlada željeznom rukom i da
    pije kalež Božje srdžbe. Neka Namjesnik mog Sina, Vrhovni Pontifeks
    Pijo (IX) ne napušta više Rima poslije godine 1859., ali neka ostane
    čvrst i odvažan, neka se bori oružjem vjere i ljubavi, i ja ću biti s
    njim.

    Neka nema povjerenja u Napoleona; njegovo je srce dvolično, i kad
    bude htio biti istovremeno Papa i car, Bog će ga tada napustiti; on je
    orao koji, u težnji k stalnom usponu, pada na mač, koji je trebao
    poslužiti da prisili narode, da se uzdignu.

    Italija će biti kažnjena zbog njene želje da se oslobodi jarma
    Gospodara nad gospodarima; tako će ona biti prepuštena ratovima; krv će
    teći na sve strane: crkve će biti zatvorene i oskvrnjene; svećenici,
    kao i redovnici, bit će proganjani; bit će osuđivani na smrt i bit će
    okrutno umoreni. Mnogi će se odreći vjere, i bit će mnogo svećenika i
    redovnika, koji će se odijeliti od prave religije; među tim osobama bit
    će i biskupa.

    Neka se Papa čuva čudotvoraca; došlo je vrijeme kad će se u zraku
    i na zemlji zbivati najneobičnija čudesa. Godine 1864, bit će pušten iz
    pakla Lucifer s velikim brojem demona; oni će postepeno potkopavati
    vjeru čak i kod osoba posvećenih Bogu; oni će ih zaslijepiti tako, da
    će samo po izvanrednoj milosti moći pojmiti duh ovih zlih anđela;
    brojni samostani potpuno će izgubiti vjeru i izgubit će se mnogo duša.

    Rđave knjige umnožit će se na zemlji, a duhovi tmine posvuda će
    donositi mlitavost u stvari, koje se odnose na službu Božju; oni će
    imati veliku moć nad prirodom; postojat će crkve koje će služiti tim
    duhovima. Zli duhovi prenosit će ljude s jednog mjesta na drugo, a među
    njima i svećenike, jer ne će biti vođeni dobrim duhom Evanđelja, koji
    je duh poniznosti, milosrđa i revnosti za slavu Božju. Oni će
    uskrisivati mrtve, čak i pravednike (to jest mrtvi će uzeti obličje
    pravednika, koji su nekada živjeli na zemlji, da bi bolje zaveli ljude;
    ti tobožnji uskrsli mrtvaci, koji su u stvari sami đavoli u tom
    obličju, propovijedat će jedno drugo evanđelje, suprotno Evanđelju
    Isusa Krista, niječući postojanje raja i duša osuđenih na vječnu
    propast. Sve te duše činit će se kao da su sjedinjene sa svojim tijelom
    — to je Melanijina opaska). Na sve strane zbivat će se izvanredna
    čudesa, jer će se prava vjera ugasiti, a lažna svjetlost obasjat će
    svijet. Teško crkvenim dostojanstvenicima, koji se brinu jedino o tome
    kako će steći veće bogatstvo, kako će sačuvati autoritet i vladati
    taštinom.

    Namjesnik mog Sina mnogo će patiti, jer će neko vrijeme Crkva
    biti prepuštena velikim progonima; to će biti vrijeme tame; Crkva će
    biti u strašnoj krizi.

    Sveta Božja vjera bit će zaboravljena, a svaki pojedinac htjet će
    da sam upravlja i da bude nad svojim sličnima. Dokinut će se svaka
    građanska i crkvena vlast, svaki red i pravda bit će bačeni pod noge;
    vidjet će se samo umorstva, mržnja, zavist, laž i nesloga, ne će biti
    ljubavi prema domovini i prema obitelji.

    Sveti Otac patit će mnogo. Ja ću biti s njim do kraja, da bih primila njegovu žrtvu.

    Zli će nekoliko puta nasrnuti na njegov život, a da mu ne će moći
    naškoditi u tim danima; ali ni on, ni njegov nasljednik (koji ne će
    dugo vladati — opaska Melanije)... ne će ugledati triumf Crkve Božje.

    Sve građanske uprave imat će jedan jedini nacrt, koji će se
    sastojati u tome, da se dokinu i da iščeznu svi religiozni principi, da
    bi ih zamijenili materijalizmom, ateizmom ili spiritizmom i porocima
    svih vrsta.

    Godine 1865. doći će mrzlost opustošenja na sveta mjesta; u
    samostanima cvijeće Crkve će istrunuti i demon će se pojaviti kao kralj
    srdaca. Neka oni, koji su na čelu redovničkih zajednica, budno paze,
    koje osobe primaju, jer će se demon okoristiti svakom zlobom, da bi u
    redovničke redove uvukao osobe predane grijehu, jer će bezakonje i
    tjelesna zadovoljenja biti rasprostranjena po cijeloj zemlji.

    Francuska, Italija, Španjolska i Engleska bit će u ratu; krv će
    teći ulicama; Francuz će se boriti s Francuzom, Talijan s Talijanom, a
    zatim će se povesti jedan opći rat koji će biti strašan. Kroz neko
    vrijeme Bog se ne će sjećati ni Francuske ni Italije, jer one ne će
    znati za Evanđelje Isusa Krista. Zli će rasprostraniti svu svoju zlobu;
    ubijat će se, uzajamno će se masakrirati sve do u domove.

    Na prvi udar njegova strašnog mača planine i cijela priroda
    drhtat će od užasa, jer su bezakonja i zlodjela ljudi provalila kroz
    nebeski svod. Pariz će biti spaljen, a Marseille će biti potopljen;
    mnogi će veliki gradovi biti potresom uzdrmani i porušeni; povjerovat
    će se da je sve izgubljeno; vidjet će se samo umorstva; čut će se samo
    zveket oružja i svetogrdne psovke. Pravedni će mnogo patiti. Njihove
    molitve, njihove pokore i suze dići će se do Neba, i cio Božji narod
    tražit će oproštenje i milosrđe, i tražit će moju zaštitu i moje
    posredovanje. Tada će Isus Krist, činom svoje pravde i svog velikog
    milosrđa prema pravednima, zapovjediti svojim anđelima da usmrte sve
    njegove neprijatelje. Odjednom će izginuti svi progonitelji Crkve Isusa
    Krista i svi ljudi predani grijehu, i zemlja će postati poput pustinje.
    Tada će doći mir, pomirba Boga s ljudima. Isus Krist će biti služen,
    klanjat će mu se i bit će slavljen; ljubav će posvuda cvasti. Novi
    kraljevi bit će desna ruka Svete Crkve, koja će biti snažna,
    jednostavna, pobožna, siromašna, revna i koja će nasljedovati vrline
    Isusa Krista. Evanđelje će biti posvuda propovijedano, i ljudi će veoma
    napredovati u vjeri, jer će biti jedinstvo između radnika Kristovih i
    ljudi koji će živjeti u Božjem strahu.

    Taj mir među ljudima ne će biti dugog vijeka. Dvadeset-pet godina
    dobra uroda učinit će, da se zaboravi, da su grijesi ljudi uzrok svih
    nevolja koje dolaze na zemlju.

    Jedan preteča Antikrista svojim trupama od više naroda borit će
    se protiv pravog Krista, jedinog Spasitelja svijeta; on će proliti
    mnogo krvi i nastojat će uništiti kult Boga, da bi se sam nametnuo kao
    božanstvo.

    Na zemlju će udariti sve vrste pošasti (a povrh svega kuga i
    glad, koji će biti posvuda), bit će ratova sve do posljednjeg rata,
    koji će voditi deset Antikristovih kraljeva, koji će svi imati jedan
    jedini plan, a bit će jedan jedini koji će vladati svijetom. Prije nego
    što se to dogodi, na svijetu će vladati lažni mir, mislit će se jedino
    na zabave, zli će se prepustiti svim vrstama grijeha, ali djeca svete
    Crkve, djeca vjere, moji istinski nasljedovatelji rast će u ljubavi
    Božjoj i u vrlinama, koje su mi najdraže. Blago jednostavnim dušama,
    koje su vođene Duhom Svetim! Ja ću se boriti zajedno s njima, sve dok
    ne uđu u puninu vremena.

    Priroda traži osvetu nad ljudima i dršće od užasa u iščekivanju onoga, što se mora dogoditi zemlji okaljanoj zločinima.

    Dršćite, zemljo i vi, koji obavljate službu Isusu Kristu i koji
    nadasve obožavate sami sebe, dršćite, jer će vas Bog prepustiti svom
    neprijatelju zato, što su sveta mjesta postala i iskvarena. Mnogi
    samostani nisu više Božje kuće, već pašnjaci Asmodeja i njegovih.

    To će biti u doba, kad će se roditi Antikrist, od jedne židovske
    redovnice, od jedne lažne djevice, koja će imati odnos sa starom
    zmijom, učiteljicom nečistoće; njegov će otac biti Ev. (negdje stoji:
    biskup; Ev. je kratica od éveque = biskup). Rađajući se, on će bljuvati
    svetogrđa, imat će zube; jednom riječju bit će to utjelovljeni đavao;
    on će ispuštati zastrašujuće krikove, činit će »čudesa«, a hranit će se
    nečistoćom. On će imati braću, koja, premda neće biti utjelovljeni
    đavli kao on, ali će biti djeca zla; u dvanaestoj godini bit će
    zapaženi po svojim hrabrim pobjedama koje će izvojevati svaki na čelu
    vojske, koje će pratiti paklene legije.

    Izmijenit će se godišnje dobi; zemlja će davati samo rđave
    plodove; zvijezde će izmijeniti svoje uobičajene putanje. Mjesec će
    svijetliti samo slabom crvenkastom svjetlošću. Voda i vatra prouzročit
    će zemaljskoj kugli grčevite pokrete i strašne potrese, koji će
    progutati planine, gradove... itd.

    Rim će izgubiti vjeru i postat će sjedište Antikrista.


    Demoni zraka činit će s Antikristom velika čudesa na zemlji i u
    zraku, a ljudi će se sve više izopačivati. Bog će se brinuti o svojim
    vjernim slugama i ljudima dobre volje. Evanđelje će se propovijedati po
    svoj zemlji, svi narodi i sve nacije znat će za istinu!

    Ja upućujem zemlji neodgodivi poziv: Pozivam sve istinske učenike
    Boga živoga i koji vladaju na nebesima; pozivam istinske sljedbenike
    Krista, koji je postao čovjekom, jedinoga i istinskog Spasitelja
    svijeta; ja pozivam svoju djecu, svoje istinske poklonike, one, koji su
    mi se predali da ih odvedem svom božanskom Sinu, koje sam, da tako
    kažem, nosila u svojim rukama; one koji su živjeli u mom duhu. Konačno
    pozivam Apostole posljednjih vremena, odane učenike Isusa Krista, koji
    su živjeli u preziru svijeta i samih sebe, u siromaštvu i poniznosti, u
    preziru i tišini, u molitvi i u mortifikaciji, u čednosti i jedinstvu s
    Bogom, u patnjama i sakriveni od svijeta. Hajdete i pokažite se kao
    moja najdraža djeca; ja sam s vama i u vama, ukoliko vaša vjera bude
    svjetlost, koja će vas rasvjetljavati u tim danima nesreće. Neka vas
    vaša revnost tako izgradi, da gladujete za slavu i čast Isusa Krista.
    Borite se, djeco svjetlosti, vi malobrojni, koji je vidite; jer evo
    vrijeme vremena, kraj krajeva.

    Crkva će biti zamračena, svijet će biti užasnut. Ali dolaze Enoh
    i Ilija puni Duha Božjega, oni će propovijedati s Božjom silom, i ljudi
    dobre volje vjerovat će u Boga, i mnoge duše bit će utješene, oni će
    veoma napredovati snagom Duha Svetoga i osudit će đavolske zablude
    Antikrista. Teško stanovnicima zemlje! Bit će krvavih ratova i gladi.
    kuge i zaraznih bolesti, bit će kiše i strašne tuče životinja, gromova
    koji će prodrmati gradove, potresa koji će progutati zemlje, u zraku će
    se čuti glasovi, ljudi će udarati glavom o zidove, zazivat će smrt, a s
    druge strane smrt će im donijeti mučenje, krv će teći na sve strane.
    Tko bi mogao pobijediti, kad Bog ne bi skratio vrijeme iskušenja? Boga
    će ganuti krv, suze i molitve pravednika.

    Enoha i Iliju će umoriti, poganskog će Rima nestati, s neba će
    padati vatra i spaliti tri grada, cio svemir bit će zahvaćen užasom, i
    mnogi će popustiti i biti zavedeni, jer se nisu klanjali istinskom
    Kristu koji živi među njima; evo vremena, sunce se zamračuje, vjera će
    jedino živjeti. Evo vremena, ponor se otvara. Evo kralja tmina nad
    kraljevima. Evo zvijeri s njezinima, ona se naziva spasiteljem svijeta.
    On će se taštinom uzdići u zrak da bi dosegnuo Nebo, on će biti ugušen
    dahom svetog Mihaela Arkanđela. Past će, i zemlja, koja će tri dana
    biti u neprestanom razvitku, otvorit će svoju utrobu punu vatre, tu će
    biti bačen u vječne bezdane pakla zajedno sa svojima. Tada će voda i
    vatra očistiti zemlju i uništiti sva djela ljudske taštine, i sve će
    biti obnovljeno, Bog će biti služen i slavljen.

    Potom mi je Presveta Djevica dala također na francuskom pravila
    jednoga novog reda. I, kad mi je saopćila pravila toga novog reda,
    Presveta Djevica je nastavila:

    »Ako se oni obrate, kamenje i stijene, pretvorit će se u žito, a sama će zemlja osjemeniti krumpir«.

    — Da li predano molite, djeco moja? Oboje odgovorismo:


    — Oh, ne, gospođo, ne molimo mnogo.


    — Ah, moja djeco, to treba da radite, da molite i navečer i
    ujutro. Kada ne možete više, molite jedan Očenaš i jednu Zdravo Mariju,
    a kad imate vremena, molite više. »Samo poneka starija žena dolazi na
    sv. misu, ostali preko cijelog ljeta rade i nedjeljom, a zimi, kad ne
    znaju, što bi radili, oni ne odlaze na sv. misu, osim možda da se
    izruguju s vjerom. Za vrijeme korizme oni odlaze u mesarnicu kao psi«.

    — Zar niste vidjeli pokvareno žito, moja djeco? Oboje odgovorismo: »Oh, ne, gospođo.«

    Presveta Djevica obrati se Maksiminu: »Ali ti, drago dijete, ti
    si to morao vidjeti jednom, kad si s ocem išao u Coin. Čovjek iz mjesta
    kazao je tvom ocu: »Dođi vidjeti kako mi žito trune«. Vi ste se
    navratili k njemu. Tvoj je otac uzeo dva tri klasa u ruku, protrljao ih
    i oni se pretvoriše u prah. Kasnije, kad ste se vraćali, i kad ste bili
    pola sata od Corpsa, otac ti dade komad kruha i reče: »Drži, dijete
    moje, jedi ove godine, jer ne znam, hoćeš li imati što jesti iduće
    godine, ako žito bude trulo kao ovo«.

    Maksimin odgovori: »To je zaista bilo tako, gospođo, ali se toga nisam sjetio«.

    I Presveta Djevica završi na francuskom: »Dobro, djeco moja, učinite, da ovo dođe do cijelog mog naroda!«

    Potom ona krenu i dođe sve do mjesta kamo sam se bila uspela da
    vidim gdje su mi krave. Njena su stopala dodirivala samo vrhove trave,
    a da je nisu savijale. Došavši na malu uzvišicu, lijepa se Gospođa
    zaustavi, i ja brzo dođem pred nju, da bih je lijepo, lijepo
    promatrala, i da bih nazrela kojim će putem nastaviti; jer u stvari,
    što se mene tiče, ja sam bila zaboravila na krave i na gazde, kod kojih
    sam bila u službi; ja sam zauvijek i bezuvjetno pripadala mojoj Gospi;
    da, ja nisam htjela nikada, da je ostavim, ja sam je pratila bez misli,
    raspoložena da joj služim, dok budem živa.

    S mojom Gospođom vjerujem da sam zaboravila i raj; jedina
    moja misao bila je kako da joj služim u svemu, i ja vjerujem, da sam
    bila sposobna da učinim sve što je ona od mene tražila da uradim, jer
    mi se činilo, da ima ogromnu moć. Promatrala me je s nježnom dobrotom,
    koja me je privlačila k njoj; željela sam, zatvorenih očiju, da se
    bacim u njeno naručje. Ali mi nije dala vremena da to učinim. Neosjetno
    se uzdigla nad zemljom na visinu otprilike metar ili nešto više, i,
    ostajući tako da lebdi u zraku sasvim kratko vrijeme, moja lijepa
    Gospođa pogleda u nebo, zatim na zemlju sa svoje desne i lijeve strane,
    a onda me pogleda u oči tako blago, s toliko ljubaznosti i dobrote, da
    sam vjerovala, da će me privući u samu sebe, i činilo mi se da se moje
    srce otvara njezinu Srcu.

    I, dok mi se srce topilo od radosti, lik moje dobre Gospođe
    polako je iščezavao, činilo mi se, da se povećava kretanje svjetlosti
    ili da se skuplja oko Presvete Djevice, kao da bi me htjela spriječiti
    da je dulje gledam. Tako je svjetlost zamjenjivala dijelove tijela koji
    su iščezavali pred mojim očima, ili kao da se tijelo moje Gospođe, dok
    nestaje, pretvara u svjetlost. Onda se svjetlost u obliku kugle polako
    uzdignu u desnom smjeru.

    Ja ne mogu reći da li se obujam svjetlosti smanjivao prema tome,
    koliko se ona uzdizala, ili je zbog tog udaljavanja ona bivala sve
    manja, znam da sam ostala s uzdignutom glavom i s pogledom prikovanim u
    tu svjetlost, pa čak i kad je ona, stalno se udaljujući i smanjujući
    se, konačno iščezla.

    Kada skinuh pogled s nebeskog svoda, pogledah oko sebe, i vidjeh
    Maksimina kako me promatra, te mu rekoh: »Menin, to mora da je bio
    dragi Bog mog oca, ili Presveta Djevica, ili neka velika svetica«. A
    Maksimin podigavši ruke k nebu reče: »Ah, da sam to znao«!

    Navečer 9. rujna vratismo se kući ranije nego obično. Ja se
    zabavih vežući krave i dovodeći štalu u red. Nisam bila završila posao,
    kad k meni dođe, plačući, gospodarica i reče:

    »Zašto ne dođeš, dijete moje, da mi kažeš što vam se to dogodilo
    u planini?« (Maksimin, ne zatekavši svojih gospodara, koji se još nisu
    vratili s posla, dođe k mojima, i ispriča sve, što je vidio i čuo). Ja
    joj odgovorih: »Sve sam htjela kazati ali sam prije htjela završiti
    posao«. Trenutak kasnije uđoh u kuću i gazdarica mi reče: »Ispričaj mi
    sve, što ste vidjeli; Bruitov pastir (Bruit je nadimak Pierre Selmea,
    Maksiminova gazde) sve mi je ispričao«.

    Započeh pripovijedati i negdje usred priče, dođoše moje gazde s
    polja, a gazdarica, koja je plakala, slušajući žalbe i prijetnje naše
    blage Majke, reče: »Ah, vi ste htjeli sutra ići da žanjete žito,
    čuvajte se dobro, dođite da čujete što se dogodilo ovoj maloj i de
    Selmeovom pastiru«. I, okrenuvši se k meni, reče: »Ispričaj sve od
    početka«. Ja sam sve ponovo ispripovijedala, a kad završih, moj gospodar
    reče: »To je bila Presveta Djevica ili neka velika svetica, koju
    je dragi Bog poslao, a to je, kao da je sam dragi Bog došao, treba da
    učinimo sve što je ta svetica kazala. Kako ćete to saopćiti njegovu
    cijelom narodu?« Odgovorih: »Kažite mi, kako da to učinim, i ja ću
    učiniti«. Na to on dodade, pogledavši u majku, svoju ženu i svog brata:
    »Treba da o tom razmislimo«. Zatim svako pođe' svojem poslu.

    Poslije večere, Maksimin i njegovi gospodari dođoše k mojima da
    ispričaju sve, što im je Maksimin kazao i da bi zaključili što treba
    sad učiniti, »jer«, rekoše oni, »čini nam se, da je to bila Presveta
    Djevica, poslana od dragog Boga, treba da vjerujemo u riječi, koje je
    kazala. Ona je rekla da to mora saznati sav svijet, možda bi ova djeca
    morala obići cijeli svijet, da bi svi saznali zapovijedi dragoga Boga,
    jer će se inače na nas sručiti velike nesreće«. Poslije kraće šutnje
    moj gazda reče, obraćajući se Maksiminu i meni: »Znate li, što treba da
    uradite, djeco moja? Sutra rano ujutro ustanite i oboje pođite
    gospodinu župniku i sve mu ispripovjedite što ste vidjeli i čuli;
    lijepo mu kažite sve, što vam se desilo, on će vam reći što treba da
    radite.

    Sutradan iza ukazanja, 20. rujna, pođosmo Maksimin i ja zajedno
    do gospodina župnika. Kad zakucah na vrata, otvori domaćica i upita
    nas, što želimo. Kazah na francuskom (kojim nikada dotada nisam
    govorila): »Želimo govoriti s gospodinom župnikom«. — »A što mu želite
    kazati?« upita ona. — »Želimo mu kazati, gospođice, da smo jučer čuvali
    krave u brdima des Baissesa, i kad smo ručali itd., itd.« Mi joj
    ispričamo dobar dio riječi Presvete Djevice. Tada zazvoni crkveno zvono
    za sv. misu. Gospodin opat Perrin, lasalettski župnik, koji nas je čuo,
    bučno otvori vrata, plakao je, udarao se u prsa i reče nam: »Djeco
    moja, mi smo izgubljeni, dragi Bog će nas kazniti. Ah! Bože moj, to vam
    se Presveta Djevica ukazala!« I on ode da služi sv. Misu. Ja, Maksimin
    i domaćica samo smo gledali jedni u druge. Potom Maksimin reče: »Vraćam
    se svom ocu u Corps«.La Salette 20hwos2


    Zadnja promjena: ane; sub pro 12, 2009 11:38 pm; ukupno mijenjano 1 put.
    ane
    ane


    Broj postova : 1018
    Join date : 14.11.2009
    Age : 34

    La Salette Empty Re: La Salette

    Postaj by ane sub pro 12, 2009 11:35 pm

    La Salette 28k6iya



    Kako nisam od gazde dobila zapovijed da se odmah iza razgovora s
    gospodinom župnikom vratim, ja sam mislila da neću učiniti ništa loše,
    ako ostanem na sv. Misi. Ostala sam, dakle, u crkvi. Na početku sv.
    Mise, poslije čitanja Evanđelja, gospodin župnik se okrene narodu i
    pokuša ispripovjediti svojim župljanima ukazanje koje se zbilo dan
    prije na jednom od njihovih brda. Poticaše ih da ne rade nedjeljom.
    Glas mu je bio isprekidan grcanjem i cio narod bijaše ganut. Poslije
    sv. Mise vratih se svojim gospodarima. Gospodin Peytard, koji je i
    danas predsjednik lasalettske općine, pozvao me da me ispita o
    ukazanju. On je bio uvjeren o istinitosti onoga, što sam mu ispričala.
    Ostala sam u službi svojih gospodara sve do Svih Svetih. Potom sam
    predana u dom redovnica Providnosti, u mom mjestu u Corpsu.

    Presveta Djevica bila je veoma visoka i veoma skladna; činila se
    tako lagana da bi je mogao pokrenuti jedan dašak, a ipak je bila tako
    postojana i čvrsta. Njeno je lice bilo veličanstveno i impozantno, ali
    ne na način zemaljske gospode. Ona je nametala strahopoštovanje.
    Istovremeno, dok je Njeno Veličanstvo nametalo poštovanje pomiješano
    ljubavlju, ona nas je privlačila k sebi. Njen pogled bijaše blag i
    prodoran, njene oči kao da su razgovarale s mojima, ali je razgovor
    dolazio iz dubokog i živog osjećanja ljubavi prema toj divnoj ljepoti
    koja me je rastapala. Blagost njezina pogleda, i njezin izgled
    nepojmljive dobrote činili su nam se poznati i osjetili smo, da nas
    privlači k sebi i želi nam se dati. To je bio izraz ljubavi, koja se ne
    može izraziti tjelesnim jezikom, niti znacima abecede. Haljina Presvete
    Djevice bila je srebrno bijela i sva sjajna, ona nije imala ničega
    materijalnog, bila je sazdana od svjetlosti i slave, promjenljiva i
    iskričava. Nema na zemlji uspoređenja i izraza koji bi joj odgovarao.

    Presveta Djevica bijaše prelijepa i sva sazdana od ljubavi,
    gledajući je, čeznula sam da se stopim s njom. U njezinoj odjeći kao i
    u njezinoj osobi sve je odisalo veličanstvenošću, sjajem, veličinom
    jedne neusporedive kraljice. Bila je lijepa, bijela, prečista, poput
    kristala, blistava, nebeska, svježa, mlada kao djevica, činilo se, kao
    da se riječ »ljubav« izlijeva sa njezinih srebrnih prečistih usana.
    Odavala je izraz dobre majke, pune dobrote, ljubaznosti, ljubavi prema
    nama, suosjećanja, milosrđa.

    Kruna od ruža, koju je imala na glavi, bijaše tako lijepa, tako
    blistava, da se nešto takvo ne može ni zamisliti. Raznobojne ruže nisu
    bile zemaljske, to bijaše skup cvjetova, koji okruživahu glavu Presvete
    Djevice u obliku krune, ali ruže su se mijenjale ili pomicale, potom iz
    srca svake ruže izbi lijepa svjetlost, koja nas je očaravala, a činila
    je ruže blistavima. Iz krune ruža dizahu se kao neke zlatne grane i
    neko sitno cvijeće pomiješano briljantima. Sve skupa tvorilo je lijep
    dijadem, koji je blistao jače nego naše sunce.

    Presveta Djevica imala je prekrasan križ obješen o vrat. Taj je
    križ bio kao pozlaćen, kažem pozlaćen, da ne bih kazala, da je bio od
    zlatne ploče, jer sam katkada vidjela pozlaćene predmete s različitim
    nijansama zlata, što je mojim očima bio ljepši prizor, nego obični
    komad zlata. Na tom lijepom križu, koji je cio blistao od svjetlosti,
    bijaše Krist, bio je naš Gospodin raširenih ruku na križu. Gotovo na
    sama dva kraja križa bijahu s jedne strane čekić, a s druge kliješta.
    Krist je bio u boji naravnog ljudskog tijela, ali je blistao velikim
    sjajem i svjetlost, koja je izbijala iz čitava njegova tijela, bila je
    nalik blistavim kopljima, koja su mi probadala srce u mojoj želji da se
    s njime sjedinim. Ponekad se činilo, kao da je Krist mrtav, — glava mu
    je klonula, a tijelo kao opušteno i kao da bi se srušilo, da nije
    čavlima prikovano na križ.

    Živo sam suosjećala s njim, i htjela sam iznova saopćiti svijetu
    njegovu tajanstvenu ljubav i uliti u duše smrtnika najživlju ljubav i
    najdublju zahvalnost Bogu, kojemu nismo nimalo bili potrebni da bi bio
    ono, što jest, ono, što je bio i ono, što će uvijek biti, a ipak, o
    ljubavi neshvatljiva čovjeku! On je postao čovjekom, On je htio
    umrijeti, da, umrijeti, da bi u naše duše i naše sjećanje bolje upisao
    ludu ljubav, koju je osjećao prema nama! Oh! Kako sam nesretna, što sam
    tako siromašna, da izrazim ljubav, da, ljubav našega dobrog Spasitelja
    prema nama! ... No s druge strane, kako smo sretni, što možemo bolje
    osjetiti nego izraziti!

    Ponekad je Krist bio kao da je živ, glava mu je bila uspravljena,
    oči otvorene, i činilo se, da je na križu po svojoj vlastitoj volji.
    Katkada se činilo, kao da govori, činilo se, kao da nam želi pokazati,
    da je na križu zbog nas, zbog ljubavi prema nama, da bi nas privukao
    svojoj ljubavi, da prema nama uvijek iznova osjeća novu ljubav, da je
    njegova ljubav od početka i iz 33. godine ona ista, kao i danas, i koja
    će trajati do vijeka.

    Presveta Djevica plakala je sve vrijeme, dok mi je govorila.
    Njezine suze su tekle, jedna po jedna, polagano sve do koljena, zatim
    poput iskrica svjetlosti one iščezavahu. Bile su blistave i pune
    ljubavi... Htjedoh da je utješim, da ne bi više plakala. Ali činilo mi
    se, da je imala potrebu da pokaže svoje suze, da bi bolje iskazala
    svoju ljubav, zaboravljenu od ljudi. Htjedoh da joj se bacim u naručaj
    i da joj kažem: »Dobra moja Majko, ne plači više! Ja ću te ljubiti za
    sve ljude svijeta!« Ali činilo mi se, da mi je ona kazala: »Ima ih
    toliko, koji me ne poznaju!«

    Bijah između smrti i života, gledajući, s jedne strane toliko
    ljubavi, toliko želje da bude voljena i, s druge strane, toliko
    hladnoće, toliko ravnodušnosti... Oh! Majko moja, prelijepa, prelijepa
    Majko, preljubljena, ljubavi moja, srce mog srca! ... Suze naše nježne
    majke ne umanjivahu njezin veličanstven izgled kraljice i gospodarice,
    već je, naprotiv, uljepšavahu, čineći je ljubaznijom, ljepšom,
    moćnijom, punijom ljubavi, više materinskom i divnijom, i ja htjedoh
    ispiti njene suze, zbog kojih je moje srce kucalo suosjećanjem i
    ljubavlju. Gledati kako plače majka, takva majka, a ne poduzeti sva
    moguća sredstva, da bismo je utješili i pretvorili njezine boli u
    radost, može li se to shvatiti? O predobra majko! Tebe je Bog obdario
    svim povlasticama, koje je mogao dati, ti kao da si iscrpla Božju moć,
    ti si dobra i tvoja je dobrota poput dobrote samog Boga, Bog se u tebi
    uzveličao, stvarajući svoje zemaljsko — nebesko remek djelo.

    Presveta Djevica imala je žutu pregaču. Što vam kažem žutu? Imala
    je pregaču sjajniju nego više sunaca zajedno. Ona nije bila od
    materijalnog platna, već kao da bijaše sazdana od slave, i ta slava
    bijaše treperave i čarobne ljepote. Sve na Presvetoj Djevici snažno me
    zanosilo i kao da me blago pokretalo u obožavanje i ljubav prema Isusu
    u svim oblicima njegova smrtnog života.

    Presveta Djevica imala je dva lanca, jedan nešto širi od drugoga.
    Na užem je bio obješen križ, koji sam ranije spomenula. Ovi lanci (jer
    ih treba nazvati lancima) bijahu poput zraka slave velikog sjaja, koji
    se mijenjao i treperio. Cipele (jer ih treba nazvati cipelama) bile su
    bijele, ali srebrno bijele i sjajne, oko njih bijahu ruže. Te ruže
    bijahu zasljepljujuće ljepote, a iz srca svake ruže izbijao je plamen
    svjetlosti, prelijepe i ugodne za oči. Na cipelama su bile kopče od
    zlata, ali ne od zemaljskog zlata, već od rajskog.

    Sam izgled Presvete Djevice bio je kao pravi raj. Ona je imala u
    sebi sve, što je moglo usrećiti, jer zemlja je bila zaboravljena.

    Presveta je Djevica bila okružena dvjema svjetlostima. Prva
    svjetlost, koja je bila bliža Presvetoj Djevici, dopirala je do nas,
    ona je blistala prelijepim i treperavim sjajem. Druga svjetlost
    prostirala se oko lijepe Gospođe i mi se nađosmo u njoj; ona je bila
    postojana (to jest nije treperila), ali je bila sjajnija od našega
    bijednog zemaljskog sunca. Sva ova svjetlost nije škodila očima i
    nimalo nije zamarala vid.

    Osim ovih svjetlosti, izbijale su grupe i snopovi svjetlosti, ili
    samo zraci iz tijela Presvete Djevice, iz njenih haljina i odasvud.

    Glas lijepe Gospođe bijaše blag, on je oduševljavao, očaravao i
    prijao srcu, on je zadivljivao, rušio sve prepreke, smirivao,
    ublaživao. Činilo mi se da sam oduvijek htjela uživati njezin lijepi
    glas, činilo se da moje srce igra, ili da želi da joj pođe u susret, da
    bi se utopilo u njoj.

    Oči Presvete Djevice, naše nježne majke, ne mogu se opisati
    ljudskim jezikom. O njima bi mogao govoriti samo jedan serafin, što
    više, bio bi potreban jezik samog Boga, onoga Boga, koji je stvorio
    Bezgrješnu Djevicu, remek djelo svoje moći. Oči uzvišene Marije
    izgledahu tisuću i tisuću puta ljepše od briljanata, dijamanata i
    najrjeđeg dragog kamenja; one blistahu kao dva sunca; one bijahu blage
    kao sama blagost; bistre poput ogledala. U njenim očima vidio se raj;
    one su privlačile k njoj; izgledalo je, da se ona želi predati i da
    istovremeno želi privući. Što sam je više promatrala, više sam željela
    da je vidim; što sam je dulje gledala, više sam je voljela, voljela sam
    je svom ljubavlju.

    Oči lijepe Bezgrješne bijahu kao vrata Boga, kroz koja se vidjelo
    sve ono, što može opiti dušu. Kad se moje oči susretoše s očima Majke
    Božje, osjetih u dubini duše radosni preokret ljubavi i uvjerenje, da
    je ljubim i da izgaram od ljubavi.

    Gledajući se, naše oči govorile su na svoj način, i ja poželjeh
    da je poljubim usred očiju. koje su raznježivale moju dušu i privlačile
    je da se stopi s njezinom. Njezine oči usadiše mi slatki drhtaj u moje
    čitavo biće; uplaših se da ne učinim ni najmanji pokret, koji joj se ne
    bi dopao.

    Sam taj pogled najčistije među djevicama bio bi dovoljan, da bude
    Nebo jednom blaženiku; bio bi dovoljan da uvede dušu u puninu volje
    Svevišnjega u svim događajima, koji će se desiti tokom njezina smrtnog
    života; bio bi dovoljan da ta duša neprestano slavi Boga, zahvaljuje
    mu, da vrši djela naknade i da ispašta. Sam taj pogled usredotočuje
    dušu na Boga i čini je živim mrtvacem, koja sve stvari na zemlji, pa
    čak i one, koje imaju najozbiljniji izgled, promatra tek kao dječje
    igračke; ona bi željela da samo o Bogu sluša i o onome što se odnosi na
    njegovu slavu.

    Grijeh je jedino zlo koje ona vidi na zemlji. Ona bi zbog njega umrla od boli, da je Bog ne održava. Amen.


    Castellamare, 21. studenog 1878.
    Marie de la Croix, Isusova žrtva,
    rođena Melanija Calvat, pastirica iz La Saletta


    La Salette 282kx11

    Sponsored content


    La Salette Empty Re: La Salette

    Postaj by Sponsored content


      Sada je: pet tra 26, 2024 11:34 pm.