Stvoreni za nebo

Katolički forum koji okuplja katoličke vjernike u duhu dijaloga i Kristove ljubavi


    Svetište Gospe od Otoka u Solinu

    Share

    Oldtimer
    Admin

    Broj postova : 4920
    Join date : 18.06.2009
    Age : 49
    Lokacija : HRVATSKA, SPLIT ROĐENDAN: 01. travnja IMENDAN : sv. Antun Opat (Pustinjak) 17. 01. i sveti Antun Padovanski 13. 06. Križ uzgor stoji, a svijet se okreće i mijenja (Stat Crux dum volvitur orbis).

    Svetište Gospe od Otoka u Solinu

    Postaj by Oldtimer on ned kol 30, 2009 2:01 pm

    Solin - marijansko svetište Gospe od Otoka.



    Već u 10. stoljeću na tom mjestu bile su dvije crkve: Blažene Djevice Marije i sv. Stjepana, koje je dala sagraditi hrvatska kraljica Jelena Slavna. Splitski kroničar Toma Arhiđakon napisao je kako su se u predvorju crkve sv. Stjepana pokapali hrvatski kraljevi [6]. Don Frane Bulić našao je nadgrobni natpis kraljice Jelene 1898. godine. Poslije odlaska Turaka, sagrađena je crkva Gospe od Otoka. Izgorijela je 1875., a sadašnja je sagrađena 1878. godine.

    Ovo svetište je veoma značajno za pojavu kršćanstva u ovim krajevima, posebno je mnogo mučenika za vjeru u vrijeme progona kršćana. Poznatiji su Salonitanski mučenici Sveti Dujam i Anastazije (Staš).

    KRŠĆANSTVO U SALONI
    Prvi arheološki ostaci kršćanskog obilježja ne dadu se ni u Saloni, kao ni u mnogim onodobnim gradovima u raznim krajevima Sredozemlja, uočiti prije svršetka 3. stoljeća. Stoga je aktualno pitanje: kada se nova religija, koja propovijeda spasenje, pojavila u ovome gradu, odnosno u Dalmaciji? Mnogi su znanstvenici na nj odgovarali, počevši od našega F. Bulića prije stotinu godina, preko B. Gabričevića do N. Cambija, te uglednih inozemaca J. Zeillera ili H. Delehayea, pa E. Dyggvea i ostalih. Mišljenja onih starijih mogu se danas u pojedinostima dopunjati, ponajviše zbog drukčijih spoznaja koje omogućuju novi nalazi otkriveni tijekom duga razdoblja no, bitnije se ne mogu promijeniti.

    Uz pokoju osobnu dopunu taj slijed bismo ovako ispripovijedili.

    Ne sumnjamo da su u Saloni, u drugoj polovici 3. stoljeća, kao i u mnogim onodobnim velikim i mnogoljudnim gradovima diljem Sredozemlja, u kojima se miješalo stanovništvo razna porijekla, djelovali tumači raznih religija i orijentalnih kultova. Među njima i propovjednici kršćanske vjeroispovijedi. Ta je, od druge polovice 3.stoljeća, u ovome gradu postupno zadobivala sve više sljedbenika. Došljaci su Sredozemci, od onih s istočnih obala današnje Turske, preko Jordana, Izraela, Egipta, Sjeverne Afrike do Španjolske, bili raznih zanimanja i životnih nazora. Bili su to trgovci, putnici, obrtnici, robovi, vojnici, učitelji. Među njima je bilo i tumača orijentalnih kultova poput Mitrina, Izidina, Atisova, Kibelina itd. Stoga je razumljiva i prisutnost kršćanskih propovjednika u tom šarenom višeslojnom svijetu.

    Što, međutim, pričaju povijesni izvori?

    U poslanici Rimljanima apostol Pavao, uz ostalo, piše: “Tako sam od Jeruzalema i okolo, do Ilirika, potpuno obavio svoju dužnost propovijedanja radosne vijesti o Kristu i to tako da sam smatrao svojom časti …. da ne propovijedam gdje je Krist već poznat i da ne gradim na tuđem temelju…” (Rim., 15, 19). Iz ostalih Pavlovih tekstova proizlazi da je na svojemu trećem putovaju po istočnome Sredozemlju dotakao i granice Ilirika (zapadni dio Balkanskog poluotoka). Posrednim se putem, pak, može zaključiti da su neki Pavlovi sljedbenici bili (propovijedali?) u Dalmaciji. On, naime, pišući 67. godine iz Rima poslanicu Timoteju, poziva ga da mu se pridruži u tome gradu, jer su mu ostali učenici otišli na razne strane, a “Tit u Dalmaciju” (Tim., 2, 4, 10).

    Iz tih skromnih podataka, a drugih zapravo nema, može se prosuditi da su prve kršćanske misije dotakle Ilirik, no o njima je nemoguće nešto pouzdanije reći. U to rano vrijeme, u 1. pa i 2. stoljeću na istočnom Jadranu, a ni u dubini kopna nije bilo većih gradova ni važnijih trgovačkih središta i prometnih čvorišta kozmopolitskoga obilježja gdje bi se stjecali ljudi i ideje i gdje bi se među heterogenim pučanstvom mogle pojaviti pa afirmirati nove misli i naučavanja. Gotovo čitav Ilirik, a naravno i Dalmacija u to doba nisu mogli biti osobito privlačni za kršćanske propovjednike.

    Prve pouzdane vijesti o kršćanskoj vjeroispovijedi u ovim krajevima sežu u drugu polovicu 3. stoljeća, a brojnije su s kraja toga i početka idućega stoljeća, iz doba progona počinjenih za Dioklecijana. Nije, naravno, isključeno da je u Dalmaciji, konkretno u Saloni, i prije toga doba, tj. prije druge polovice 3. stoljeća bilo kršćana, pomiješanih s poganima unutar jednoga dugo vremena tolerantnoga svijeta, možda i sljedbenika organiziranih u mjesne kršćanske zajednice. To se, doduše, ne može dokazati ili nečim i pokazati; ni u Saloni, niti drugdje po sredozemnim krajevima. Pojedini simboli i znaci kršćanstva ne dokazuju formiranu i uređenu zajednicu (communitas, komuna, općina) kakve su vjernici, sljedbenici Kristova učenja osnivali i organizirali u gradovima. Na čelu tih zajednica bili su episkopi (upravitelji, nadzornici), dok su im pomagali prezbiteri (starješine) i đakoni (poslužitelji). Ta se struktura oblikovala osobito u vrijeme kad su otpočeli progoni, pa je ispovijedanje Kristova učenja bilo izraz otpora i prkosa, a osobno žrtvovanje iskaz odanosti i vjere. Pri tome je bila izuzetno važna pomoć bližnjemu, ljubav i razumijevanje, supatnja, dobročinstvo. Ovi su temeljni postulati imali veliku vrijednost u međusobnom životu svih pripadnika mjesne općine. Poseban je ugled u kršćanskim zajednicama imao u kasnije doba biskup glavnoga grada provincije - metropolit, na primjer metropolit Dalmacije u Saloni. Uz te i ostale crkvene dostojanstvenike, postupno je nastajala moćna i bogata crkvena hijerarhija, golema moralna i materijalna snaga na kojoj su počivala i strukturirala se mnoga stoljeća srednjovjekovlja.

    Posljednji val progona pogodio je i zajednice u Dalmaciji i ostalim krajevima Ilirika. Salona je, glavni grad provincije, najviše privlačila propovjednike pa su zato i progoni u tome gradu bili brojni i zabilježeni u povijesnoj literaturi i mjesnoj tradiciji. Tako je od prvih boraca za Kristovo učenje poznat Venancije, koji je - kako izgleda - bio upućen iz Rima da propovijeda po Dalmaciji i Panoniji. Postao je u doba cara Valerijana (253.-260.) - tako se drži u znanosti - prvi biskup u Saloni. Možda je propovijedao i u Naroni koja je također bila važan grad - luka na istočnoj obali i bila dobro povezana s unutrašnjošću. Iako se o Venanciju malo znade, a možda i zbog činjenice da je bio zapostavljen u crkvenoj historiografiji, kojoj je trebalo dokazati apostolicitet splitske crkve i pretpostaviti je ostalima, osobito zadarskoj, on je ipak jedan od glavnih vjerovjesnika u ovim krajevima. Valerijanovo je carevanje (253.-260.) bilo doba u kojem se nova vjera prilično slobodno propovijedala, a tek potkraj njegova života otpočeli su progoni. Tada je po svoj prilici pogubljen i Venancije (oko 257. do oko 260.) u jednoj od prvih persekucija dalmatinskih kršćana.

    Kršćanski propovjednici u ovim krajevima stradali su osobito za Dioklecijanovih progona: u Saloni su to Domnio, Anastazije, svećenik Asterije đakon Septimije te četiri vojnika iz Dioklecijanove garde (Antiohijan, Gajan, Paulinijan i Telije). Domnio - Dujam čelnik je ovih mučenika, očito i vođa salonitanske zajednice, a kako piše legenda i po njoj složeni povijesni izvor, bio je porijeklom iz Antiohije u Siriji.

    U svim gradovima rimskoga svijeta kršćanska se vjeroispovijed znatnije afirmirala poslije proklamiranja prava na postojanje, tj. ostvarenjem slobode propovijedanja, koje je dobila ediktom (naredbom) cara Galerija izdanog 311. godine u Sardiki (Sofija). Malo poslije, 313. godine, još i više, reskriptom careva Konstantina i Licinija zvanim Milanski program tolerancije, tj. pismenim tumačenjem careva na upućena im pitanja o statusu kršćana. Njime je kršćanima priznata puna ravnopravnost s ostalim religijama.

    Štovanje mučenika, svojevrsnih prvoboraca vjere, dobiva sve više maha, a očituje se ponajviše gradnjom memorija (spomen mjesta), oratorija - kapela, a potom i bazilika nad njihovim grobovima. Odlični su tome primjeri u Saloni.

    Podržavotvorenje kršćanske vjeroispovijedi nije još zadugo sasvim izbrisalo stari - poganski duhovni svijet koji je postojao u pamćenju i u svijesti stanovništva, sada kršćana. Lijep primjer takve konvivencije ideja i vjerovanja jest zaglavni kamen gradskih vratiju u Saloni, tzv. Porta Caesarea.. Na njemu je u doba već afirmiranoga kršćanstva u gradu i u državi, bio isklesan reljef s prikazom poganskoga božanstva, božice Tyche koja je, držeći u rukama zastavu i simbole prosperiteta, prikazivala sretan i bogat grad Salonu. Slična se koegzistencija poganstva i kršćanstva događala i na grobljima, gdje su se ukopi često miješali ili, pak, oni kršćanski polagali poviše slojeva poganskih grobova (na primjer u zapadnoj nekropoli, tzv. Hortus Metrodori .

    Kršćanski se grad oblikuje pretežno oko biskupskoga sjedišta, a u Saloni i nedaleko od prvog oratorija nastalog, kako se vjeruje, u ilegalnosti u privatnome domu . U blizini se polovicom 4. stoljeća podiže jedna crkva koja poslije u slijedu desetljeća i stoljeća prerasta u veliki katedralni sklop s dvije bazilike, krstionicom i biskupskom palačom .


    Oldtimer
    Admin

    Broj postova : 4920
    Join date : 18.06.2009
    Age : 49
    Lokacija : HRVATSKA, SPLIT ROĐENDAN: 01. travnja IMENDAN : sv. Antun Opat (Pustinjak) 17. 01. i sveti Antun Padovanski 13. 06. Križ uzgor stoji, a svijet se okreće i mijenja (Stat Crux dum volvitur orbis).

    Re: Svetište Gospe od Otoka u Solinu

    Postaj by Oldtimer on uto ruj 01, 2009 5:11 pm

    Gradina



    Sjeverno od crkve Gospe od Otoka nalazi se GRADINA, utvrda za koju Bulić i Karaman misle da potječe iz XIV. stoljeća i da je sagrađena od splitskog nadbiskupa Hugolina de Mala Branca, dok Katić misli da su je u XVI. stoljeću sagradili Turci za opsade Klisa, da spriječe dovoz pomoći Klisu preko Solina. Nepoznati ljetopisac doista bilježi kako je bosanski paša Husein 1531. godine sagradio u Solinu tvrđavu za samo 15 dana. Kliški uskoci su je razorili, a Turci je opet podigoše 1536. za samo 20 dana. Pod tom je tvrđavom vjerojatno znameniti kliški zapovjednik Petar Kružić bio svoj posljednji boj.

    Gradina je znamenita po svojoj crkvi. Po velikom kamenju u temeljima i granitnim stupovima dade se zaključiti kako se radi o starohrvatskoj crkvi iz IX. stoljeća, sagrađenoj na temeljima neke zgrade iz antičkih vremena. Crkva je centralna građevina, 12x15 metara, iznutra podijeljena s osam stupova u obliku osmerokuta, koji su vjerojatno držali kupolu. Uzduž zidova i u apsidi ima niše, koje su služile ili kao ukras ili kao sjedala za crkvene i svjetovne dostojanstvenike. Budući da se nije našlo traga ni oltaru ni običajnoj oltarnoj pregradi, a kako je ostala unutar turske tvrdave "Gradine" i bila relativno dobro očuvana, može se naslutiti kako je možda Turcima služila za džamiju.


    Rekonstrukcija crkve u Gradini prema E. Dyggve

      Sada je: čet pro 08, 2016 6:57 am.